Dok mnogi ljudi shvaćaju da rješenje klimatskih promjena obuhvaća više od disembedded[1]izbora alternativnih tehnologija, malo ih je koji bi rekli da oni koji svoj život posvećuju borbi za ravnopravnost homoseksualnih brakova, suosjećanju za beskućnike ili brizi za autistične osobe čine nešto bitno za održavanje vrsta. No to je samo stoga jer je naše razumijevanje među-povezanosti još uvijek plitko. Volio bih napomenuti da će sve što narušava ili unosi razdor u Priču o odvojenosti izliječiti neku ili sve posljedice te priče. To uključuje čak i sićušne, nevidljive akcije za koje naš racionalni um, natopljen logikom Odvojenosti, smatra da ne mogu ni u kom slučaju činiti razliku. To uključuje onu vrstu akcija koje bivaju istisnute od velikih križarskih ratova za spas svijeta.

Nedavno sam razgovarao s Kalle Lasn, osnivačem radikalnog magazina Adbusters i čovjekom koji je cijeli život posvetio promoviranju i prakticiranju aktivizma iz prve ruke. Rekao mi je da već neko vrijeme ne troši puno vremena na politiku niti magazin jer se brine o svojoj 95-godišnjoj punici. Kazao je, “Briga o njoj puno mi je važnija nego sav moj posao zajedno.”

Kalle se složio sa mnom kad sam rekao, “Naš svjetonazor se mora prilagoditi istini i važnosti toga.” Dragi moj čitaoče, možeš li odobravati stvarnost u kojoj da bismo spasili planet moramo zanemariti 95-godišnju punicu? U našem poimanju funkcioniranja svemira mora biti mjesta za intimna, neproračunata djela služenja koja su tako prekrasan dio ljudskosti.

Treba li Kalle vjerovati svom osjećaju da brinući o toj staroj ženi radi nešto značajno?

Da li duboko u sebi znate da svaki sustav vjerovanja koji poriče taj značaj mora biti dio problema?

Možete li podnijeti da živite u svijetu u kojem ono što on radi nije važno?

Mi stalno izvršavamo samo zadatke koji održavaju rad mašine koja proždire svijet gušeći taj osjećaj važnosti. Mi skupljamo snagu da činimo ono što nam neko apstraktno rasuđivanje govori da moramo činiti u interesu praktičnosti. Povremeno ta “praktičnost” znači “ono što će pomoći liječenju ekosustava, donijeti socijalnu pravdu i omogućiti preživljavanje naših vrsta”, no za većinu ljudi većinu vremena praktičnost obuhvaća novac ili druga sredstva sigurnosti i komfora. A novac u našem sadašnjem sustavu općenito dolazi kroz sudjelovanje u pretvaranju prirode u proizvode, naselja u tržišta, građana u potrošače, odnosa u usluge. Ako vaše srce nije u svemu tome, otkrit ćete da je praktičnost često u suprotnosti s porivima srca.

Problem ide dublje nego što je sebičan pogled na to što je praktično. On seže do razumijevanja uzroka i posljedica koje se nalazi u njegovoj podlozi. Porivi srca mogli bi biti ne samo u suprotnosti s diktatima novca već s cjelokupnom instrumentalnom logikom.

To ne govori da bismo trebali ignorirati logiku uma kada pokušava napraviti praktične promjene u svijetu isto kao što ne bismo trebali napustiti tehnologiju, literaturu ili bilo koje druge plodove našeg milenijskog puta Odvojenosti. Alati kontrole, primjena sile i razuma sigurno imaju svoje mjesto. Čovječanstvo nije iznimka prirode: kao i kod svih drugih vrsta naši talenti mogu na jedinstven način doprinijeti dobrobiti i razvoju cjeline. Mi tek moramo iskoristiti naše talente u tom duhu; umjesto toga mi smo ih koristili da dominiramo i osvajamo, slabeći zdravlje Geje i svih njenih bića, a time slabeći i sebe. Sada imamo šansu da preobrazimo naše jedinstvene ljudske talente iz alata gospodarenja u alate služenja.

Konkretno, kada su metode “praktičnosti” prikladne? Sasvim jednostavno, one su prikladne kada znamo kako nešto učiniti iz nutrine našeg sadašnjeg razumijevanja kauzalnosti. Ako vam je štednjak u plamenu, a vi imate aparat za gašenje, tada ćete, naravno, upotrijebiti aparat za gašenje. Nećete ga umjesto toga ignorirati ili se moliti da se dogodi čudo.

No na isti način, ako je vaša kuća plameni pakao, a sve što imate je aparat za gašenje za koji znate da je daleko nedovoljan za taj zadatak, nećete smo mahati s njim ispred plamena u herojskoj pozi.

Ova zadnja situacija dobar je opis današnjih teškoća. Da, istina je, naša je kuća u plamenu. Ono što govore ekološki paničari je istina. Termin “paničar” ne koristim u smislu omalovažavanja. Ako išta, situacija je gora nego što nam oni (strahujući od etikete paničara) javno govore. No što bismo trebali učinit u vezi s tim? Ili točnije, što biste vi trebali učiniti? Što biste vi u skladu s konvencionalnim poimanjem kauzalnosti koje su skoro svi u modernom društvu duboko usvojili, mogli učiniti da bude praktično? Ništa. Zbog toga moramo naučiti slijediti drugu vrstu vodstva, onu koja vodi do jednog proširenog carstva onoga što je moguće.

Mogli biste pomisliti da je opasno sijati beznađe čak i ako je ono što govorim istina. Ali beznađe je tu, sijao ga ja ili ne. Svaki aktivist kojeg sam upitao potvrđuje da je u ovom ili onom trenutku bio suočen upravo s tim beznađem koje spominjem. Mi to pokušavamo zamagliti rasuđivanjem poput “Doista, ništa se ne mijenja ako si ti jedini koji radi promjene, ali ako bi svi to činili, svijet bi se promijenio.” Istina, ali, je li u tvojoj moći da natjeraš svih da to rade? Nije. Ono što radiš biti će važno ako svi to rade; na isti način, budući da to ne rade svi, ono što ti radiš nije važno. Nikada se nisam našao izlaz iz te logike unutar nje same. Ona je zdrava koliko i njene premise – odvojeno sebstvo u objektivnom svijetu. Još i gore, neki će reći da su naša pojedinačna nastojanja da kupujemo lokalno ili recikliramo ili vozimo bicikle čak kontraproduktivna pružajući nam lažno spokojstvo, umanjujući mogućnost za učinkovitija revolucionarna djela i omogućujući krupnijim mehanizmima rušenja da se kotrljaju naprijed. Kao što kaže Derrick Jensen, nemojte se kraće tuširati.

Ja mislim da je bolje ne zamagljivati beznađe jer stvarna nada leži samo s njegove druge strane. Beznađe je dio teritorija koji moramo prijeći. Dok ne stignemo na drugu stranu očajanje pritišće naša srca dok dalje rintamo nikada stvarno ne vjerujući da činimo puno dobra. Na koncu, kako god snažan bio naš duh, naši pokušaji posrću, naša energija malakše i mi se predajemo. Možda nas za neko vrijeme može nositi osobna taština dok održavamo vlastitu sliku etične osobe, savjesne, one koja je “dio rješenja”. No ta motivacija je nedovoljno duboka da bi nam donijela hrabrost, predanost i vjeru koja nam je potrebna.

Pravi optimizam dolazi nakon što smo prešli teritorij beznađa i uzeli mu mjeru. Nisu u pitanju neupućeni u veličinu krize niti oni koji nisu svjesni sila koje stoje na putu izlječenja. Ponekad me na razgovorima presreću ljudi da bi me poučili o elitama moći i njihovoj propagandnoj mašini, njihovoj kontroli financija i politike ili čak o njihovim tehnologijama za kontrolu uma, zamišljajući da nisam svjestan ili da sam namjerno neupućen u funkcioniranje našeg sustava. Ili govore o apatiji masa, pohlepi i neznanju ljudi koji to jednostavno ne shvaćaju i mala je vjerojatnost da će se ikada promijeniti. Sve to je dio teritorija beznađa koji mi je intimno poznat. Nije da izbjegavam mračnu istinu jer je ne mogu podnijeti. Optimizam leži na drugoj strani toga, a nada je njegov glasnik.

Logika beznađa neosvojiva je unutar svojih vlastitih termina. Ona zaista obuhvaća više od beznadnosti stanja u kojem se nalazi planeta; ona je također utkana u mitove koji nas definiraju i koji nas odbacuju u tuđinski svemir sile i mase. Upravo su ti mitovi oni koji su nas jednom učinili samima u svemiru i istovremeno bespomoćnima da to značajnije promijenimo (ili da to uopće promijenimo, uzevši u obzir da te iste sile određuju i naše akcije). Možda je zbog toga emocionalna energija u pozadini slučaja beznadnosti koji sam upravo opisao, identična onoj u pozadini odbijanja alternativnih znanstvenih paradigmi. Čitaoci mojih ranijih knjiga oprostiti će mi što ću ponovo citirati odlomak iz eseja “Molitva slobodnog čovjeka” Bertranda Russella jednog od velikih umova moderne ere:

Da je čovjek proizvod uzroka koji nemaju predviđanje kraja koji postižu; da su njegovo porijeklo, njegov rast, njegove nade i strahovi, njegove ljubavi i vjerovanja samo rezultat slučajne kolokacije atoma; da nikakva vatra, nikakav heroizam, nikakav intenzitet misli i osjećaja ne može sačuvati pojedinačni život preko groba; da je sav trud kroz vjekove, sva predanost, sva inspiracija, sav podnevni sjaj ljudskog genija osuđen na izumiranje u golemoj smrti solarnog sustava i da cijeli hram ljudskih postignuća mora neizbježno biti pokopan ispod ostataka svemira u ruševinama – sve te stvari, ako nisu izvan svake sumnje, onda su bar gotovo tako sigurne da nijedna filozofija koja ih odbacuje nema nade da opstane. Samo unutar skela od ovih istina, samo na čvrstim temeljima nepopustljivog očajanja može se ubuduće sigurno izgraditi stanište za dušu.      

Kao što sam navijestio, priča na kojoj Rusell temelji svoje zaključke nije više izvjesna. Filozofija koja ih odbacuje može se uistinu nadati da opstane – na temeljima kvantne međupovezanosti i neodređenosti, tendencije nelinearnih sustava ka spontanoj organizaciji i samo-kreaciji (autopoiesis[2]); sposobnosti organizama i okoliša da svrhovito restrukturiraju DNA; i porastu broja znanstvenih anomalija koje obećavaju pojavu novih pomaka paradigme. Bez pokušaja da od ovog napravim strogi filozofski slučaj, primijetit ću da su sve te znanstvene revolucije prikladne, bar metaforički, za vrlo drugačiju Priču o svijetu.

 

 

[1] disembedded – odvojenost (ekonomije) od društvenih institucija npr. obiteljskih, religioznih, političkih
[2] “Autopoiesis” (od grčkog αὐτo- (auto-), u značenju “sebe”, i ποίησις (poiesis), u značenju “kreacija, produkcija”) odnosi se na sustav sposoban da se sam reproducira i održava. Termin su uveli čileanski biolozi Humberto Maturana i Francisco Varela 1972. godine da bi definirali samo-održavajuću kemiju živih stanica. Od tada se koncept također primjenjuje na polju teorije sustava i sociologije.