Stanje povezanosti je ranjivo stanje. To je ranjivost naivnog altruiste, ljubavnika punog povjerenja, nezaštićenog djelitelja. Da bi ušli u nj, treba iza sebe ostaviti prividni zaklon života zasnovanog na kontroli, zaštićenog zidovima cinizma, prosuđivanja i okrivljavanja. Što ako dam, a ne dobijem ništa? Što ako odaberem da vjerujem u višu svrhu i budem obmanut? Što ako je svemir na koncu samo bezlična opća tučnjava sila? Što ako se otvorim, a svijet me povrijedi? Ovi strahovi jamče da u pravilu nitko ne ulazi u novu priču dok se stara ne raspadne. To nije nešto što postižemo; to je nešto u čemu smo rođeni.

Ista povezanost koja nas čini tako neizmjerno ranjivima, čini nas također neizmjerno moćnima. Upamtite to! Uistinu, ranjivost i moć idu ruku pod ruku jer jedino popuštanjem budnosti odvojenog sebstva možemo imati pristup snazi izvan njegovog vidokruga. Jedino tada možemo postići stvari koje su za odvojeno sebstvo nemoguće. Drugim riječima, postajemo sposobni za stvari za koje ne znamo kako “učiniti” da se dogode.

Učiniti da se nešto dogodi znači koristiti neku vrstu sile. Ja vas mogu tražiti da mi date novac, ali kako bih vas mogao prisiliti? Pa, mogao bih, ako ste krhki fizički natjerati vašu ruku u vaš novčanik. Ili bih vam mogao uperiti revolver u glavu – svaka prijetnja vašem opstanku također je oblik sile. Prijetnja opstanku može biti vrlo suptilna. Pravna sila, na primjer, počiva u konačnici na fizičkoj sili: ako ignorirate odredbe suda, prije ili kasnije čovjek s lisicama i revolverom pojavit će se pred vašom kućom. Na sličan način, ekonomska snaga počiva na povezivanju predodžbi novca i komfora, sigurnosti i opstanka.

Onda je tu i psihološka sila, termin koji je više od same metafore. On se odnosi na korištenje motivacija povezanih s osnovnom sigurnošću, posebno želje da se bude prihvaćen od strane grupe ili roditelja. Naša vježba u upotrebi psihološke sile počinje u djetinjstvu uvjetovanim odobravanjem i odbijanjem roditelja koji napajaju možda najdublji strah svakog mladog sisavca: majčino napuštanje. Mladunče sisavca predugo ostavljeno samo tužno će plakati za svojom majkom privlačeći svakog grabežljivca dokle zvuk dopire – rizik draži od sigurne smrti zbog odvajanja od majke dojilje. Osjećati taj smrtni strah jednako je kao da je pištolj uperen u glavu. Mnoge moderne metode roditeljstva iskorištavaju ovaj strah: optužujuće “Kako si mogao!” “Što je s tobom?” “Što si si mislio?” i, možda čak pogubnije, manipulativna pohvala koja kaže, “Prihvaćam te jedino ako činiš ono što ja odobravam.” Mi naučimo da nastojimo biti “dobar dječak” ili “dobra djevojčica” gdje riječ “dobar” ovdje znači da te Mama ili Tata prihvaćaju. Na koncu mi odbijanje internaliziramo kao samo-odbijanje – krivicu i stid – a uvjetno prihvaćanje internaliziramo kao samo-prihvaćanje. Dozvoliti sebi to prihvaćanje pruža duboko zadovoljstvo; lišiti ga se znači duboku nelagodu. Osjećaj zadovoljstva je srž onoga što stvarno mislimo kad kažemo “dobar”. Vrijedno je to ispitati: ponavljajte sami sebi, “Ja sam dobar. Dobar dječak. Ja sam dobra osoba. Neki ljudi su loši, ali ne ja – ja sam dobra osoba.” Ako stvarno mislite o sebi tim riječima, možda ćete otkriti da ima nešto duboko djetinjasto u zadovoljstvu koje one pobuđuju.

Uvjetovano samo-prihvaćanje i samo-odbijanje moćni su mehanizmi samo-kontrole: primjena psihološke sile na sebi. Mi smo time duboko uvjetovani; to je možda najosnovnije u onome što ću ja nazivati “načini odvojenosti”. Tako uvjetovani, mi smo također ranjivi od svake autoritarne figure ili vlade koja može preuzeti ulogu roditelja: arbitra dobra i zla, onoga koji udjeljuje ili uskraćuje prihvaćanje.

Ista uvjetovanost utječe također na naše pokušaje da promijenimo druge ljude i svijet. Mi pobuđujemo krivnju sloganima poput “Jesi li ti dio problema ili dio rješenja?” Mi proglašavamo suučesništvo svakoga od nas u pustošenju zapadne civilizacije, ekocidu, kulturocidu i genocidu. Mi pokušavamo manipulirati taštinom ljudi čije akcije želimo promijeniti: ako radiš X, ti si dobra osoba.

Mi također stalno primjenjujemo silu na političare i korporacije. To može biti prijetnja javnim poniženjem ili poticaj za javnu pohvalu i pozitivni imidž. To može biti prijetnja parnicom ili opozivom kampanje. To može biti financijska prijetnja ili inicijativa. “Angažirajte se u ekološkim postupcima jer će to u konačnici popraviti vaš financijski efekt”.

Kakav svjetonazor, koju priču podupiremo kada koristimo takve taktike? To je svjetonazor u kojem se stvari događaju samo uz primjenu sile. Te taktike kao da govore, “Poznajem te. Ti si bezobzirni maksimalizator racionalne sebičnosti ili genetske sebičnosti.” Uz tu pretpostavku pokušavamo iskoristiti tu sebičnost. To činimo drugim ljudima i to činimo samima sebi.

Ništa od ovoga ne govori da bismo trebali uskratiti pohvalu ili neodobravanje, ili težiti da se oslobodimo utjecaja tuđih stavova. Kao međuovisnim bićima svijet nam natrag odražava ono što smo u njega uložili. Nema ništa loše u slavljenju hrabrih izbora koji nas pokreću ili izražavanju bijesa ili tuge zbog štetnih odluka. Samo kada se koriste s manipulativnom namjerom oni se napajaju iz svjetonazora sile.

Uobičajena primjena različitih sila vuče duboke korijene. U znanstvenoj paradigmi koja, iako zastarjela, danas još uvijek generira naš pogled na praktičnost, ništa u svemiru se ne mijenja bez utjecaja sile. Dakle moć nad fizičkom stvarnošću pripada onome tko je sposoban mobilizirati najveću silu i tko ima najpotpunije, točne informacije o tome gdje primijeniti tu silu. Iz tog razloga oni koji su gladni moći često su opsjednuti željom za kontrolom informacijskih tokova.

Sa tog stanovišta stvari se nikada ne događaju “same od sebe”, događaju se jedino ako nešto uzrokuje da se dogode, “uzrokovati” ovdje znači prisiliti. Od nje moramo uzimati, unutar nje moramo kontrolirati, a na nju moramo projicirati svoje vlastite planove uprežući sve više i više sile, primjenjujući tu silu sa sve većom preciznošću da bismo na koncu postali kartezijanski gospodari i vlasnici prirode.

Vidite li kako se riječ “praktičnost” potkrada u toliko toga što čini mentalitet inherentan pustošenju naše civilizacije?

Da li mislite da će djelovanje u okviru sustava vjerovanja koji pripadaju Dobu odvojenosti, stvoriti išta osim više odvojenosti?

Kontrola rađa svoju vlastitu potrebitost. Tako kada tretiramo zemlju jakim pesticidima, super-korov i super-insekti koji se pojavljuju zahtijevaju nove i još snažnije doze pesticida. Kada netko ide na dijetu i pokušava kontrolirati jaku želju za jelom, u jednom trenutku obuzdavana želja eksplodira prema van kao gozba izazivajući dalje pokušaje kontroliranja. A kada su ljudska bića zatvorena, nadgledana, raspoređena, dodijeljena, klasificirana i primoravana oni se bune na mnogo načina, ponekad iracionalnih ili čak nasilnih. Oh, mislimo mi, trebali bi kontrolirati te ljude. Kao i kod ovisnosti ti eskalirajući pokušaji kontrole na koncu iscrpe sva raspoloživa sredstva, bilo osobna, društvena ili planetarna. Rezultat je kriza koju tehnologije kontrole mogu samo odgoditi, ali nikako riješiti. A svako odlaganje samo dalje iscrpljuje preostala sredstva.

Očito je da “praktično” ne funkcionira tako dobro kao nekada. Ne samo zbog toga što je ono što je jednom bilo praktično sada nedovoljno za naše potrebe, već također i zato jer je sve više nemoćno u svom izvornom carstvu: praktično više nije praktično. Sviđalo se to nama ili ne, mi se rađamo u novi svijet.

Ova knjiga je poziv da se odreknemo razmišljanja koje se temelji na kontroli da bismo mogli postizati stvari daleko iznad kapaciteta naše sile. To je poziv u jedno radikalno drugačije razumijevanje uzroka i posljedice, a time i radikalno drugačiju koncepciju onoga što je praktično. Djelujući u skladu s tim onima koji djeluju u okvirima starih paradigmi naši izbori često izgledaju ludi: naivni, neizvodljivi, neodgovorni. Uistinu, oni tako izgledaju onom dijelu u nama – a ja vjerujem da taj dio živi isto toliko u vama kao i u meni – koji također nastanjuje staru priču. Možda možete prepoznati njegov glas, kritičan, podcjenjivački, sumnjajući, insinuirajući. On želi da ostanemo mali, sigurni, zaštićeni u našim mjehurićima kontrole. Moja namjera ovdje nije da vas natjeram da se borite protiv tog glasa ili da ga se oslobodite; jednostavno prepoznavanjem njega kao takvog već počinje popuštati njegova snaga.

Ništa od ovoga ne podrazumijeva da nikada ne bismo trebali koristiti silu ili da bi trebali napustiti sve oblike akulturacije koji ovise o zadobivanju prihvaćanja od roditelja, starijih i grupe. Oni će uvijek biti važni dijelovi ljudske drame. Međutim, naše duboke ideologije zasljepljuju nas za druge oblike iniciranja promjene. Ova knjiga istraživat će povratak sile (i razuma, linearnog mišljenja i.t.d.) u svoju pravu domenu.