Postao sam lud s dugim intervalima užasne normalnosti.

—Edgar Allan Poe

Protivno doktrini cinika Priča o povezanosti nije (kao što ćemo vidjeti) ustvari manje racionalna ili se manje temelji na činjenicama nego Priča o odvojenosti. Mi volimo misliti da svoja uvjerenja temeljimo na činjenicama, no puno češće prilagođavamo činjenice da odgovaraju našim vjerovanjima, iskrivljavajući ili isključujući ono što ne odgovara, tražeći činjenice koje će odgovarati, okružujući se s drugima koji ih dijele. Kada nas ta vjerovanja potope kao dio Priče o ljudima i kada su vlastiti financijski interes i društveno prihvaćanje vezani uz njih, još je teže prihvatiti bilo što radikalno drugačije.

Radi toga ponekad može biti mučno i samotno živjeti u novoj priči. Konkretno, novčani sustav nije usklađen s Pričom o povezanosti namećući umjesto toga konkurenciju, oskudicu, otuđenje od prirode, rastakanje zajednice i beskonačnu, nepovratnu eksploataciju planeta. Ako vaš životni posao ne pridonosi konverziji prirode u proizvode i odnosa u usluge, često ćete otkriti da se ne može mnogo zaraditi od njega. Postoje iznimke – tehnički problemi u sustavu kao i kolebljivi pokušaji dobronamjernih ljudi i organizacija da koriste dio svog novca u duhu poklona – ali uglavnom, novac kakav je danas nije u skladu s ljepšim svijetom za koji naše srce zna da je moguć.

Isto tako nisu ni naši sustavi društvenog statusa, obrazovanja ili dominantne naracije prezentirane u medijima. Uronjen u ono što neki zovu “konsenzus stvarnosti”, sam razum pojedinca dolazi u pitanje zbog vjerovanja u principe povezanosti. Dozvoljeno nam je da se njima bavimo kao vrstom duhovne filozofije, ali kad započnemo na temelju njih raditi izbore, kada ih počnemo živjeti makar deset posto, ljudi dovode u pitanje naš razum. Čak i mi sami se zapitamo. Zajedno sa sumnjom u sama sebe dolazi dubok osjećaj otuđenja. Baš jutros sam čuo deset sekundi dijela vijesti o imigracijskoj reformi. Pala mi je na pamet slika golemog sustava ograda, kontrolnih točaka, osobnih identifikacijskih kartica, papirologije, intervjua, granica, sigurnosnih zona i službenog “statusa”, te sam pomislio, “Čekaj malo – zar nije očito da Zemlja pripada svima i nikome i da ne bi smjelo biti nikakvih granica? Zar nije licemjerno negdje život učiniti nemogućim kroz ekonomske i političke mjere i onda sprječavati ljude da napuste to mjesto?” Dvije strane dotične debate čak ni ne spominju to gledište, toliko daleko ono leži od granica respektabilnog razmišljanja. Isto vrijedi za praktički svako pitanje javne polemike. Nije li suludo misliti da sam ja u pravu, a svi drugi u krivu?

Na neki način to je bezumno – utoliko koliko je razum društveno konstruirana kategorija koja služi održanju dominantnih naracija i struktura moći. Ako je tako, vrijeme je da zajedno budemo bezumni! Vrijeme je da prekršimo konsenzus stvarnosti!

Ljudska bića su društvene životinje i nerealno je i opasno sam nositi alternativnu priču. Hajde da ovdje zastanemo za trenutak poniznosti. Prije nekoliko godina dogodilo se da sam poznavao čovjeka kojeg ću zvati Frank. Frank je bio visoko intelektualan s dubljim poznavanjem nekoliko znanstvenih područja, no njegov životni posao, na koji je trošio osam ili deset sati dnevno, bilo je da izrezuje riječi sa ambalaže proizvoda i iz časopisa. Uz pomoć tih indicija on je raspleo golemu, sveobuhvatnu teoriju zavjere. Vjerovao je da bi preslagujući riječi uz pomoć škara i ljepila mogao srušiti zavjeru i promijeniti stvarnost u ime svih bića.

Razotkrio je fascinantne povezanosti. Kutija zobenih pahuljica mogla je na prednjoj strani imati natpis “General Mills”. “Mills” sadrži “mil” skraćeno od “military” (vojni op.p.), i gle, tekst na stražnjoj strani kutije ima rečenice od devetnaest i trinaest riječi. To daje 1913, godinu kada su utemeljene Federalne rezerve. Aha! Obrazac se počinje pojavljivati. Ovaj primjer jedva nagoviješta zamršenu složenost Frankovih teorija, koje zajedno povezuju ambalažu, logotipe, numerologiju i još mnogo toga.

Svi su mislili da je Frank lud, no ja sam ozbiljno razmišljao, “Kako se ja razlikujem od njega?”. Ovo izgleda kao trivijalno pitanje, ali ja sam ustanovio da je plodonosno. Mi obojica zagovaramo objašnjenje za djelovanje svijeta koje ozbiljno krši konsenzus realnosti. Mi obojica preslagujemo riječi izvučene iz jednog postojećeg lingvističkog i konceptualnog substrata nadajući se time promijeniti stvarnost. Mnogi nas obojicu smatraju devijantnima i zbog toga moramo ustrajati beskonačno bez mnogo financijske podrške ili društvenog priznanja (u to vrijeme ja sam bio bez para i nepoznat kao i on).

Ponekad zagolicam svoj mozak mišlju da je možda taj tip Frank stvarno u pravu; da je najveći i najhrabriji genij u povijesti, radeći na magičnoj simboličkoj razini kako bi spasio svijet. Da sam si samo uzeo vremena da prekapam po njegovom radu, možda bi i ja vidio isto.

Zar ponekad ne poželite da si vaši prijatelji i rođaci uzmu vremena da pročitaj tu-i-tu knjigu, pogledaju taj-i-taj dokumentarac, otvore svoje umove i prestanu odmah odbacivati vaš svjetonazor? Kad bi ga samo pogledali malo bolje, shvatili bi!

Nisam ostao u kontaktu s Frankom, no ne sumnjam da nastavlja svoje neshvatljive napore sve do danas. Mnogi od nas nemaju tu vrstu smjelosti. Mi smo društvene životinje i trebamo bar malo priznanja. Ne možemo sami ostati u devijantnoj priči; protiv cijelog društva koje nas vuče u Priču o odvojenosti mi trebamo saveznike. Ova knjiga bi trebala biti takav saveznik. Ja se nadam da će probuditi ili ojačati vaše shvaćanje da ipak niste ludi i ako je išta onda je svijet taj koji je poludio.

Možda ćete reći da propovijedam zboru. Da. Ali kao član zbora i sam, zahvalan sam prekrasnim propovjednicima čije riječi su me držale ovdje, držale u vjeri. Bez njih prestao bih odavno i našao posao podmazujući kotače Mašine koja proždire svijet. To je još jedan razlog zašto su tako važne konferencije, duhovne obnove i zajednice za alternativnu kulturu. Mi održavamo jedni druge u novim vjerovanjima. “Da, i ja to vidim. Nisi lud.” Mi, zbor, okupljamo se i učimo pjevati zajedno.

Kako se stvari raspadaju i stara priča oslobađa svoje robove u prostor između priča, prekrasna glazba našeg zbora će dati znak i oni će doći i pridružiti nam se u pjesmi. Mi radimo važan posao, prvo u samoći, onda u malim marginalnim grupama. Došlo je vrijeme da nova Priču o ljudima napusti inkubator. Kada se stvari raspadaju, beznadno radikalno postaje zdravorazumsko.