Kad sam ja bio mlad, izgledalo je da je život tako prekrasan, čudo, bio je lijep, magičan

A sve ptice na drveću, pa, one bi pjevale tako radosno, veselo, razigrano gledajući me

Ali onda su me poslali dalje (odatle) da me nauče kako da budem razuman, logičan, odgovoran, praktičan

I pokazali su mi svijet gdje bih mogao biti tako pouzdan, kliničan, intelektualan, ciničan

—Supertramp[1]

Želio bih govoriti onima od vas koji se osjećaju potaknuti principima povezanosti koje sam izložio ranije, koji priznajem imaju okus pretjeranosti New Age-a. Ustvari, dozvolite da ovdje budem brutalno iskren: Frazu “pretjeranost New Age-a” koristim samo kao način da vas implicitno uvjerim da ja nisam obmanut takvim stvarima; da sam na strani tvrdoglavih realista. Vidite, tu vam se pridružujem u ruganju.

Ovo je uobičajena taktika. Liberali posebno uživaju u kritiziranju radikalnih ljevičara; vodeći NLO-gisti[2] žestoki su u ismijavanju tvrdnji o otmicama; dječak koji trpi nasilje u školi okomljuje se na nekog još slabijeg. Nepopularni klinci u školi trude se da ne budu okaljani druženjem s vrlo nepopularnim klincima. Čineći to, međutim, mi pokušavamo uzajmiti legitimnost od samog sustava kojeg se nadamo potkopati te indirektno povećavamo njegovu legitimnost dovodeći u vezu našu vlastitu s njegovom. Istu grešku činimo kada se suviše pouzdajemo u akademski i profesionalni kredibilitet naših  saveznika kojim ćemo uvjeriti one koje takve stvari impresioniraju.  Ako se pozivam na status Dr. Eben Alexandera[3] kao profesora neurokirurgije kako bih vas naveo da povjerujete u izvantjelesna predsmrtna iskustva, tada implicitno potvrđujem da biste trebali vjerovati tom statusu općenito, zajedno sa zdanjem akademske znanosti koja ga okružuje. No uglavnom, nositelji tog statusa i tog zdanja opovrgavaju njegove argumente. Pozivanje na autoritet samo će ojačati autoritet. Koja je implicitna poruka kodirana u “Vidite, ovaj profesor, ovaj republikanac, ovaj biznismen, ovaj vodeći stručnjak slaže se sa mnom”? Poruka je da ti ljudi nose legitimni žig odobravanja, a ne oni autsajderi, hipiji, oni bez kredibiliteta, neobjavljeni. Koristeći ovu taktiku možda ćemo dobiti bitku, ali ćemo izgubiti rat. Audre Lorde je to dobro rekao: Gospodarev alat nikada neće demontirati gospodarevu kuću.

Slična logika odnosi se na utilitarne argumente za zaštitu okoliša. Jeste li ikada čuli argumente da moramo provoditi očuvanje zbog ekonomske vrijednosti “usluga ekosustava[4]”? Takvi argumenti su problematični jer potvrđuju samu pretpostavku koju bismo trebali dovesti u pitanje, da se odluke općenito trebaju donositi u skladu s ekonomskim kalkulacijama. Oni također ne uspijevaju uvjeriti. Jeste li vi aktivist za zaštitu okoliša zato jer ste potaknuti svim tim novcem koji ćemo uštedjeti? Dakle, niti nitko drugi neće postati aktivist za zaštitu okoliša iz tog razloga. Mi se moramo pozivati na ono što nas potiče: ljubav prema našem prekrasnom planetu.

Znajući sve to, zašto sam ipak došao u iskušenje da upotrijebim taj omalovažavajući izraz “pretjeranost New Age-a” kako bih porekao same principe koje sam nabrojao, u nastojanju da održim svoj kredibilitet? Kao i vi, dragi čitatelju, ja još uvijek nastanjujem dvije proturječne priče, staru i novu. Čak i kad pričam Priču o povezanosti, dio mene ostaje u svijetu odvojenosti. Ja nisam neko prosvijetljeno biće koje vas pokušava voditi na putovanju koje je sam već završio. I to je također stari model, sudjelovati u vrsti duhovne hijerarhije temeljene na linearnoj koncepciji evolucije svijesti. U prisutnoj tranziciji, svatko od nas krči jedinstveni dio teritorija Ponovnog sjedinjenja. Držeći se toga, ja vam moram ponuditi moju sumnju i konflikt zajedno s mojim uvidom. Te duhovne istine – a ja osjećam gadljivost prema toj frazi – i mene potiču, skoro toliko, usuđujem se reći, kao što potiču najžučljivije branitelje znanstvene ortodoksije. Jedina je razlika što je moje ruganje usmjereno prema unutra.

Ne samo da ja usvajam rječnik skeptika kako bi oslabio optužbe za naivnost. Što motivira mog unutarnjeg cinika? Gornji principi su zastrašujući, jer promiču nježno, ranjivo nadanje koje lako može biti slomljeno kao što je bilo mnogo puta prije. Ljudi me na razgovorima pitaju “Prije u šezdesetima mi smo govorili slične stvari o svitanju novog doba, ali to se nije dogodilo. Umjesto toga nasilje i otuđenje nastavili su se ubrzano dostižući ustvari nove ekstreme. Kako da znamo da se isto neće dogoditi i ovaj puta?” To zvuči kao razuman prigovor. Ja u ovoj knjizi dokazujem da su šezdesete značajno različite od danas, no moje dokazivanje može biti osporeno i pobijeno. Ispod svega toga nešto boli i dok god se ta rana gnoji niti jedan argument neće biti uvjerljiv za cinika.

Upamtite to kada se susretnete s oštrim, ciničnim kritičarom (bilo unutar sebe ili izvana). Ako imate na umu da cinizam dolazi od rane, možda ćete biti u stanju odgovoriti na način koji apelira na ranu. Ja vam ne mogu unaprijed reći kako da odgovorite. Ta mudrost dolazi direktno od slušanja suosjećajnim ušima i prisustvovanja osjećaju boli. Možda postoji neki čin praštanja ili velikodušnosti koji vam se ukaže, koji bi mogao omogućiti iscjeljenje. Kada se to dogodi, intelektualna vjerovanja, koja su ustvari samo izrazi stanja bivanja, često se mijenjaju spontano. Vjerovanja koja su jednom bila privlačna više nisu takva.

Ruganje cinika posljedica je rane od slomljenog idealizma i iznevjerenih nadanja. Mi smo je zadobili na kulturološkoj razini kada se Doba vodenjaka pretvorilo u doba Ronalda Reagana, a na osobnoj razini također kada je naš mladenački idealizam koji je znao da je ljepši svijet moguć, koji je vjerovao u našu osobnu sudbinu da doprinesemo svijetu nečim značajnim, koji se nikada neće prodati ni pod kojim okolnostima i nikada neće postati kao naši roditelji predani odrasloj dobi odgođenih snova i smanjenih očekivanja. Bilo što što razotkriva tu ranu potaknut će nas da je zaštitimo. Jedna takva zaštita je cinizam koji odbija i ismijava kao glupave, naivne ili iracionalne sve izraze ponovnog sjedinjenja.

Cinik brka svoj cinizam s realizmom. On želi da odbacimo ohrabrujuće stvari koje diraju njegovu ranu, da se zadovoljimo onim što je u skladu s njegovima smanjenim očekivanjima. To je, kaže on, realistično. Ironično, cinizam je ustvari taj koji je nepraktičan. Naivna osoba pokušava ono što cinik kaže da je nemoguće i ponekad uspijeva.

Ako mislite, “Sve to o jednosti je gomila smeća,” ako osjećate gađenje ili prezir, ja vas molim da iskreno pogledate odakle dolazi to odbijanje. Može li biti da postoji usamljen, bojažljiv dio vas koji želi vjerovati? Bojite li se tog dijela? Ja znam da se ja bojim. Ako mu dozvolim da raste, ako mu dozvolim da usmjerava moj život, ako se pouzdam u sve one tvrdnje nove priče koje sam nabrojao gore, otvaram se mogućnosti neizmjernog razočaranja. To je jedna iznimno ranjiva pozicija da vjerujem, da se uzdam u svrhu, u vodstvo i da će mi biti dobro. Bolje ostati ciničan. Bolje je ostati siguran.

Ako na taj govor reagirate ne sa cinizmom već prije s osjećajem oslobođenja, to ne znači da ne nosite istu ranu kao i cinik. Možda umjesto da je očitujete kao što to čini cinik, vi ju ignorirate. Može li biti da kada god se potkrada sumnja, vi ublažavate njenu bol odabirući najnoviju knjigu o anđeoskom iscjeljenju, krugovima u žitu ili reinkarnaciji? Da li vi to radite duhovnu premosnicu? Jedan način koji pokazuje da li vaše vjerovanje i s njim povezane paradigme prikrivaju neku nezacijeljenu ranu je ako poruga skeptika izaziva zgroženost ili izaziva poriv da se branite. Ako je tako, onda je ugroženo nešto više od samog uvjerenja. Skeptik i vjernik nisu toliko različiti pošto oboje koriste vjerovanje da bi zaštitili ranu. Zato, bilo da se osjećate ozlojeđeni kad spomenem NLO-e ili se osjećate ozlojeđeni prema indoktriniranom odbijanju NLO-a od strane skeptika, ja vam preporučam da razmislite odakle dolazi ta emocija. Mi želimo vidjeti što je skriveno u nama kako ne bi to slijepo uvijek iznova ponavljali u onom što stvaramo.

Naježim se kad pomislim što bi ozbiljan realist kao James Kunstler (netko kome se divim) rekao da pročita ovu knjigu. Nije važno – moj unutarnji kritičar ga može nadmašiti. “Ti zamišljaš da će nas spasiti nekakva čarobna ‘tehnologija međupovezanosti’?” frkće on. “Baš takve puste želje nas umiruju i paraliziraju. Ti se jednostavno ne možeš suočiti s istinom. Nema izlaza. Situacija je beznadna. Bez nekog čuda u kojem se svi sutra probude i odjednom shvate, čovječanstvu je sudbina zapečaćena. Brbljanje o ‘svrhi’ i ‘inteligenciji’ u svemiru, za koje ne postoje znanstveni dokazi, samo pogoršava stvari.”

No ja sam otkrio da vrijedi upravo suprotno od onoga što govori moj unutarnji cinik. Beznađe i depresija je ono što paralizira, a naivna nada me inspirira za poduzimanje akcije. Oboje može biti samoispunjavajuće proročanstvo. Što se događa kada milijuni ili bilijuni ljudi počnu djelovati iz Priče o povezanosti, u kojoj nijedna akcija nije beznačajna? Svijet se mijenja.

Jednako paralizirajuće je vjerovanje da opaka zla spletka kontrolira svijet. Čemu probati stvoriti bilo što kad će svrhovita promjena biti slomljena od strane svevideće đavolske sile? Ja sam se praćakao u tim teorijama koje me dovode u teško, opterećeno stanje što daje osjećaj kao da se davim u bari melase. No ipak mi je rečeno da sam naivan i nepraktičan što ih negiram. Kad bih samo otvorio oči i progledao!

Međutim, te teorije zavjere ipak izražavaju psihološku istinu. One odaju osjećaj bespomoćnosti i bijesa, prvobitnu ogorčenost što smo bačeni u svijet kojim upravljaju institucije i ideologije koje su neprijateljske prema ljudskoj dobrobiti. “Zla spletka” predstavlja također skriveni aspekt nas samih, natjeran da dominira i kontrolira – neizbježan izdanak odvojenog sebstva u ravnodušnom ili neprijateljskom svemiru. Beskrajni nagon da se dokažu teorije zavjere je vrsta protesta. On kaže, “Molim te vjeruj mi. Ne bi trebalo biti ovako. Nešto strašno zavladalo je svijetom.” To nešto je Priča o odvojenosti i sve što iz nje proizlazi.

Je li to znači da je nova priča motivacijski izgovor, sredstvo da nas prevari da djelujemo kao da je ono što ćemo učiniti važno? Zadnje pribježište mog unutarnjeg cinika je da kaže, “Pa ja mislim da bi Priča o povezanosti mogla biti korisna kao način da zavaramo ljude kako bi poduzeli akciju, ali ona nije istinita.” Ja bih bio kao propovjednik koji nagovora ljude na pobožna djela dok je sam potajno nevjernik. Ispod ovog konkretnog cinizma ponovo pronalazim bol, mučnu osamljenost. Ona želi dokaz da je Priča o povezanosti istina, dokaz da život ima svrhu,da je svemir inteligentan i da sam ja više od svog odvojenog sebstva. Želio bih da svoje vjerovanje mogu odabrati oslanjajući se na dokaze. Ali ne mogu. Koja priča je istinita, Odvojenost ili Povezanost? Ja ću ovoj knjizi ponuditi argumente koji odgovaraju ovoj zadnjoj, ali niti jedan od njih neće činiti dokaz. Argumenata nikada nije dovoljno. Uvijek postoji neko alternativno objašnjenje: slučajnost, prevara, pusta želja, itd. Bez uvjerljivih argumenata morat ćete odlučiti na nekoj drugoj osnovi, kao što je “Koja priča je najviše u skladu s onim tko vi uistinu jeste i tko bi vi uistinu htjeli biti?” “Koja priča vas najviše veseli?” , “Iz koje priče ste najučinkovitiji kao činilac promjene?” Učiniti takav izbor na temelju nečeg što nisu činjenice i razum već je veliki odmak od Priče o odvojenosti i njenog objektivnog svemira.

Dakle, da li vas varam? Zasigurno, da sam vam ponudio novu priču sa mjesta potajnog nevjerovanja, bio bih neuspješan pripovjedač. Moja dvoličnost pokazala bi se na ovaj ili onaj način i upropastila integritet pripovijedanja. Ovime ne želim reći da sam potpuno zakoračio u Priču o povezanosti i totalnu vjeru i povjerenje koje ona podrazumijeva . Daleko od toga. Na sreću, moja sposobnost da ispričam priču ne ovisi samo o mojoj vjeri. Okružen sam s mnogo, mnogo drugih ljudi koji i sami, nesavršeno ka i ja, nose istu priču. Zajedno ulazimo sve dublje u nju. Prosvjetljenje je grupna aktivnost.

 

[1] The Logical song

When I was young, it seemed that life was so wonderful, a miracle, it was beautiful, magical
And all the birds in the trees, well they’d be singing so happily, joyfully, playfully, watching me
But then they send me away to teach me how to be sensible, logical, responsible, practical
And they showed me a world where I could be so dependable, clinical, intellectual, cynical
There are times when all the world’s asleep
The questions run too deep for such a simple man
Won’t you please, please tell me what we’ve learned
I know it sounds absurd but please tell me who I am
I said now, watch what you say, now we’re calling you a radical, a liberal, fanatical, criminal
Won’t you sign up your name, we’d like to feel you’re acceptable, respectable, presentable, a vegetable

 

 

[2] NLO – nepoznati leteći objekt (UFO)

[3]Ovdje se referiram na Alexanderovu knjigu, Proof of Heaven: A Neurosurgeon’s Journey into the Afterlife.

 

[4] Ovime ne odbacujem ideju usklađivanja ekonomskih inicijativa s ekološkom dobrobiti. Zeleni porezi i slične mjere važni su načini za uvođenje ekoloških vrijednosti u naš ekonomski sustav. No one imaju svoja ograničenja; moramo shvatiti da niti jedna mjera, niti jedna količina ne može obuhvatiti beskonačno. Kada pokušavamo reducirati nešto beskonačno dragocjeno na broj posljedice su čudovišne. Na primjer, ako procijenimo da je vrijednost usluga ekosustava tropskih šuma 50 milijuna dolara, to znači da ako njihovom sječom možemo zaraditi 51 milijun tada bi trebali to učiniti.

 ecosistem services – koristi koje čovječanstvo ima od mnoštva sredstava i procesa koji se zbivaju u ekosustavu, a uključuju proizvode kao što su čista pitka voda i procesi poput dekompozicije otpada