Čovjek odluči da nacrta svijet. Tijekom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Kratko vrijeme prije no što će umrijeti otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlastiti lik.

―Jorge Luis Borges

Ali, hoćemo li uspjeti? Ako, kao i u toliko mnogo drugih pitanja, samo dokazi i razum nisu dovoljni da bi se odredilo vjerovanje, kako ćemo onda odgovoriti na ovo pitanje – posebno kada odgovor obuhvaća sve ostalo, čak i naše temeljne priče o sebi i svijetu. Ranije sam ponudio jedan odgovor: odabrati priču u kojoj ćete stajati.

Kako odabrati? U što ćete vjerovati, s obzirom na to kako lako razum, logika i dokazi obvezuju na služenje priči? Evo jedne alternative: Odaberite priču koja najbolje utjelovljuje ono što vi uistinu jeste, što biste željeli biti, i što ustvari postajete.

Iza bespomoćnosti pitanja “Hoćemo li uspjeti?” nalaze se vrata do naše snage da odabiremo i stvaramo. Jer na njenom pragu piše drugo pitanje, pravo pitanje: “Tko sam ja?”

Beznađe je opravdano koliko i priča ispod njega koja generira ono što smatramo mogućim. Ta priča ispod njega je Priča o Sebi. Dakle tko ste vi? Jeste li diskretna i odvojena jedinka u svijetu drugih? Ili ste totalitet svih odnosa koji konvergira prema određenom mjestu pažnje? Prebolite fantaziju da na ovo pitanje možete odgovoriti tako da nađete dokaz. Čitanje još jedne knjige o PSI fenomenu ili regresiji u prošli život neće zadovoljiti vašeg unutarnjeg skeptika. Niti jedna količina dokaza neće biti dovoljna. Morat ćete naprosto odabrati, bez dokaza. Tko ste vi?

Mistici nam nude odgovor već tisućama godina – dva odgovora. S jedne strane, odstranite sve što vas povezuje sa svijetom, svoj novac, svoje odnose, svoje ruke i noge, svoj jezik i još uvijek ostaje nešto što si “ti”. Ja nisam ovo. Ja nisam ono. Nešto minus sve, je ništa; odavde dolazi prvi odgovor: ti si ništa. No kad odemo tamo, nalazimo da ništa nije ništa, da je sve: sve stvari izviru iz praznine, a čestica kvantnog vakuuma ima energiju kao milijardu sunaca.

I tako je drugi odgovor: ti si sve. Makni i najsitniji odnos, i ti si također umanjen; dodaj jedan, i ti si uvećan; promijeni bilo koje biće u kozmosu, i ti si također promijenjen. Ti si, stoga, sve: mreža odnosa, od kojih svaki sadrži sve.

To je sebstvo međupovezanosti. Lišena “situacije” tvoja pažnja je moja pažnja, je svačija pažnja. Mi smo isto biće koje na svijet gleda različitim očima. A te “oči”, te vidikovci su svi jedinstveni. Kao što to kaže komičar Swami Beyondananda, “Ti si potpuno jedinstveno biće – baš kao i svi drugi!”

Neću više ništa reći o prirodi bivanja. Što više govorim to ona postaje manje istinita. Osim toga, tko sam ja da znam tko si “ti”? Dakle, recimo samo da je odvojeno sebstvo s kojim smo živjeli, u različitim maskama, zadnjih nekoliko stoljeća, jedna od mogućih priča o sebi.

Tko si ti? To nije objektivno pitanje, koja priča i koje sebstvo si stvarni ti. Ne samo da niti jedan zbir dokaza neće na to odgovoriti; stvar je u tome da ne postoji objektivna istina. Međutim, postoji nešto što je istina. Možeš li osjetiti da se istina o tome tko si ti, mijenja? Znaš li da si ti sve manje i manje sebstvo Odvojenosti?

Odvojeno sebstvo koje se boji davati, boji služiti, žrtva bezličnih sila i bespomoćno da značajno djeluje na neprijateljski svijet tamo napolju, isto je ono sebstvo koje želi dokazati da nije to sebstvo. Ja vam to ne mogu dokazati, ne mogu dokazati da je Priča o međupovezanosti istina, kao što niti jedna strana ne može dokazati drugoj da je u pravu, u politici ili često čak i u znanosti. Pouzdavanje u određeni dokaz dio je stare priče čiji je jedan dio i priča koju nazivamo Objektivnost. Morat ćete odabrati i ne možete se više spasiti od tog izbora tražeći sklonište u dokazu. To vrijedi za svako pitanje s kojim se suočavate. Koje vjerovanje je istina? To još više vrijedi za pitanje “Tko sam ja?”

Da li ja to još uvijek čujem cinika, onog koji je iznevjeren, kako kaže, “Što će se dogoditi ako odaberem da budem sebstvo međupovezanosti i time da živim u svijetu-priči u kojem je ozdravljenje moguće, ali se samo zavaravam?” Možda ćete primijetiti da to pitanje nosi istu energiju kao “Hoćemo li uspjeti?” To je tugaljiv jauk odvojenog sebstva. “Što ako sam sȁm? Što ako ja dajem i služim, a nitko u ovom neprijateljskom svijetu mi ne vraća i ne brine o meni?” Zaključak: “Radije ću igrati na sigurno. Radije ću paziti na vlastite interese i maksimalno uvećati svoju vlastitu sigurnost.” Dodajte tome milijarde ljudi koji svi misle istu stvar i djeluju u skladu s njom, i razumjet ćete da smo upravo našim kolektivnim uronjavanjem u tu priču stvorili njenu sliku i potvrdu o njoj u svijetu oko nas. Stvorili smo dokaz koji onda umećemo u temelje naše priče kao opravdanje za nju.

Odaberite da živite u novoj priči i doživjet ćete sličnu samo-potvrđujuću pozitivnu povratnu petlju. Vi ćete migrirati u drugačiji svijet, s drugačijim zakonima. Stalno dobivam pisma koja govore stvari kao “Razdijelio sam sav svoj novac i jedva mogu vjerovati kakva čarolija se počela dešavati u mom životu.” Učitelji New Age-a, bilo da znaju za takve priče ili su sami doživjeli posljedice oslobađanja od programiranja u ideji oskudice, ponekad nagovaraju ljude da promijene svoja vjerovanja u vezi novca. Lakše reći nego učiniti kad su ta vjerovanja dio puno većeg mozaika, jednog cjelovitog uzorka u čijem središtu stoji “Tko sam ja.” Tek kada se to mijenja mogu se time promijeniti i pridružena vjerovanja, pretvarajući se u novi i ljepši uzorak. No ako se ne promijeni “tko sam ja”, tada će to nazad povući druga vjerovanja da se usklade s tim, s odvojenošću, bez obzira koliko se trudili izbjeći “negativnost”. Negativnost je ugrađena u našu najosnovniju mitologiju o sebi i svijetu.

Konačno, osim ako se ne zakorači bar dio puta u Priču o Međupovezanosti, ne samo da će biti nemoguće promijeniti izolirana izvedena vjerovanja, već će također biti nemoguće stvoriti išta do slike Odvojenosti u svijetu. Ništa što činite neće biti stvarno od pomoći. Čak i ako se borite protiv svog koristoljublja kako bi bili “dobra osoba”, vi još uvijek služite cilju da izgledate kao dobra osoba (sebi i drugima), a ne služite zapravo drugim ljudima i svijetu. Zato prestanite pokušavati da budete dobra osoba. Umjesto toga odaberite da budete baš ono što jeste. Ono što ćete pritom stvoriti bit će od puno veće koristi nego bilo što što bi mogli postići prikrivenom taštinom. Osim toga, naš polusvjestan koncept “biti dobar” beznadno je isprepleten mehanizmima društvenog konformizma i buržoaskog morala koji služe da održe kontinuitet statusa quo. On nas sprječava da poduzimamo smione akcije koje narušavaju staru priču. U tom pogledu, možda bismo čak nešto mogli naučiti od psihopata.

 

Drugi razlog zašto kažemo da sve učinkovite akcije za bolji svijet dolaze iz “Tko sam ja?” je da to pitanje podrazumijeva drugo: “Tko si ti?” Drugim riječima, mi druge vidimo istim očima kao što vidimo sebe same. Gledajući druge kao međupovezana bića koja u dubini žele da daju i služe, mi ćemo ih obvezati u skladu s tim, dajući im prostora da sami sebe također vide na taj način. Ako ih, međutim, vidimo kao sebične i odvojene, mi ćemo ih obvezati u skladu s tim, primjenjujući taktike sile i gurajući ih prema priči u kojoj su sami u neprijateljskom svemiru.

Ranije sam opisao kako aktivistička taktika bazirana na iskorištavanju protivnikovog straha od javnog mišljenja i želje za profitom, ustvari tom protivniku govore, “Poznajem ja tebe. Ti si sebičan i korumpiran. Ti ne želiš učiniti pravu stvar, pa ćemo te morati prisiliti.” Da bismo to vjerovali o nekome, moramo to vjerovati i o samima sebi, iako sebi kažemo da smo mi, za razliku od njih, to u sebi nadvladali. Štoviše, vjerujući to o nekome mi za njega otvaramo tu priču, pozivajući ga da odigra tu ulogu. Kada to učini, osjećamo da smo opravdali svoju taktiku i svoj stav o njemu. No ako stojimo u novoj priči, ista dinamika donosi suprotne rezultate. Gledamo sve oko sebe, uključujući one koje bismo smatrali protivnicima i sve ljude koje smo osuđivali, i sada im šaljemo poruku, “Poznajem ja tebe. Ti si prekrasno božansko biće koje žeđa da tu božansku narav izrazi služenjem. Ti, kao i ja, želiš svoje talente upotrijebiti za stvaranje ljepšeg svijeta.”

Većina nas ne može sama stajati u novoj priči – kad bismo to činili bilo bi to u kontradikciji s osnovnim principom međupovezanosti. Ako si ti dio mene, i ako si u odvojenosti, tada je to i dio mene. Bog zna da postoji mnogo društvenih i ekonomskih sila koje nas drže u staroj priči. Čudo ili slom mogu nas privremeno katapultirati izvan svijeta odvojenosti, ali da bismo tamo ostali većina nas treba pomoć. To je nešto što svi možemo ponuditi jedni drugima. Zbog toga ja kažem da je prosvjetljenje grupni poduhvat.

Put prema Ponovnom Sjedinjenju ima mnogo zavoja i zaokreta. Ponekad neka serpentina čini da izgleda kao da nas svaki korak vodi dalje od cilja. Ti zaokreti, čak i slijepe ulice i vraćanja, sve je to dio puta kroz novi teritorij međupovezanosti. Taj teritorij nam je nepoznat. Malo je zemljovida, a mi još nismo naučili vidjeti stazu. Mi slijedimo jednu nevidljivu stazu, učeći jedan od drugoga kako da je slijedimo. Dok to radimo, dok učimo uočavati jedva zamjetljive oznake, staza postaje vidljiva. Bez karte, i u najranijim fazama nove priče, u svakoj točki izbora mi možemo slijediti samo svoju intuiciju, vođeni srcem kao kompasom ne znajući kako će nas naša skretanja dovesti do cilja. Često nas naše navike odvojenosti navedu da zalutamo na stare, istrošene staze koje možemo vidjeti. Moramo razviti novi način gledanja kako bismo vidjeli blijede nejasne tragove drevnih stopa koji vode napolje iz labirinta. Moramo vidjeti sam teren, istinu iza priča.

Dok mi hodamo cilj se nenadano pojavljuje ili gubi iz vidokruga. Uspnemo se na brdo – evo ga! Moja su me lutanja nekako dovela bliže. Spuštajući se u dolinu, osjećajući se izgubljenim, tražeći pravi pravac, počinjem sumnjati da cilj koji sam vidio uistinu postoji. U takvim trenucima susrećem drugog putnika. “Da,” kaže on, “i ja sam ga vidio.” Podijelimo ono što smo naučili o tome kako hodati po nevidljivoj stazi. Kako nas sve više ulazi u taj teritorij, ti susreti događaju se sve češće i mi zajedno pronalazimo put prema ljepšem svijetu za koji naše srce zna da je moguć.

Česta pojava na toj stazi je da prvo upuštanje u novi teritorij može neko vrijeme teći glatko, no uskoro život donosi neko iskustvo koje kaže, “Jesi li siguran? Jesi li siguran da je to mjesto gdje želiš živjeti i tko želiš biti?” Na primjer, ostavite posao koja pruža financijsku sigurnost pouzdajući se da će vam biti dobro dok slijedite svoje srce. Ali ne otvara se nikakav posao snova, vaša ušteđevina nestaje, a pritajeni strahovi koji su se skrivali iza uvjerenja “to će se nekako srediti” izlaze na vidjelo. Tko ste vi zapravo? Da je sve išlo glatko ne biste se trebali suočiti s tim pitanjem licem u lice. Ponekad izbor mora biti krajnji da razjasni tko smo mi uistinu. “Što ako” strahovi se događaju ili uvjerljivo izgleda kao da hoće. Jedna žena mi je kazala, “Bojim se da ako se počnem zauzimati za ono što želim, moj muž će me ostaviti.” Na kraju je to i učinila – i njen muž ju je zaista ostavio. Prestanite živjeti na način na koji ste živjeli i možda će se dogoditi najgore. Bar će prijetiti da se dogodi. Tada ćete shvatiti želite li učiniti stvarni izbor ili uvjetan izbor izrečen s nadom da će sve biti u redu, ali spreman da se povuče čim izgleda kao da neće biti u redu.

Kada netko na putu u novu priču prolazi kroz niz inicijacija poput ove, on ili ona postaju u njoj snažni. Kada je netko u njoj snažan tada je može držati otvorenom za druge ljude. Čak i ako netko ne može, u trenutku krize ili suočen s vlastitom inicijacijom, vjerovati u Priču o međupovezanosti, jaka inicirana osoba može u nju vjerovati za njega, držeći mogućnost otvorenom dok ne bude spreman u nju zakoračiti. Sa svakom inicijacijom mi postajemo jači nositelji, a naše riječi i akcije postaju dio pričanja te priče.

Ja se nadam da je ova knjiga poslužila da vas ojača kao pripovjedača, nositelja i službenika nove Priče o ljudima. Završit ću sa svojom vlastitom pričom.

Okupljanje plemena

Jednom davno veliko pleme ljudi živjelo je na svijetu daleko od našeg. Da li daleko u prostoru ili u vremenu ili čak izvan vremena, to ne znamo. Živjeli su u stanju oduševljenja i radosti kakvo se malo tko od nas usuđuje i povjerovati da bi moglo postojati, osim u onim izuzetnim vrhunskim doživljajima kada nazremo bljesak istinskog potencijala života i uma.

Jednoga dana plemenski starješine sazvali su sastanak. Sakupili su se u krug i jedna od njih rekla je vrlo svečano. “prijatelji moji,” rekla je, “Postoji svijet koji treba našu pomoć. Zove se Zemlja i njena sudbina visi o niti. Njeni su ljudi dosegli kritičnu točku u svom kolektivnom rađanju, istu točku na kojoj je bila naša planeta prije milijun godina, i bez naše pomoći oni će biti mrtvorođeni. Tko bi želio volontirati u misiji u to vrijeme i mjesto, i pružiti pomoć čovječanstvu?”

“Pričaj nam više o toj misiji,” tražili su.

“To nije mala stvar. Naš šaman će vas dovesti u duboki, duboki trans, toliko potpun da ćete zaboraviti tko ste. Živjet ćete ljudski život i u početku potpuno zaboraviti svoje porijeklo. Zaboravit ćete čak i naš jezik i svoje vlastito pravo ime. Bit ćete odvojeni od čuda i ljepote našeg svijeta i od ljubavi koja nas sve obasjava. To će vam duboko nedostajati, no nećete biti u stanju imenovati to što vam nedostaje. Ljubav i ljepotu koju poznajemo kao normalno stanje pamtiti ćete samo kao čežnju u srcu. Dok ponirete u bolno uništenu Zemlju, vaše će sjećanje poprimiti oblik intuitivnog znanja da je ljepši svijet moguć.

“Tijekom odrastanja u tom svijetu vaše znanje bit će stalno napadano. Na milijun načina govorit će vam da je svijet razaranja, nasilja, mukotrpnog rada, tjeskobe i poniženja, normalan. Možda ćete prolaziti kroz razdoblja potpune osamljenosti bez ijednog saveznika koji bi potvrdio vaše znanje o boljem svijetu. Možda ćete pasti u duboki očaj koji mi, u našem svijetu svjetla, ne možemo zamisliti. Ali, bez obzira na sve, iskra znanja nikada vas neće napustiti. Sjećanje na vaše pravo porijeklo bit će upisano u vaš DNA. Ta iskra ležat će neugasiva u vama dok jednoga dana ne bude probuđena.

“Vidite, unatoč tome što ćete se ponekad osjećati posve sami, nećete biti sami. Mi ćemo vam poslati podršku, pomoć koju ćete doživjeti kao nadnaravnu, iskustva koja ćete opisati kao transcendentna. To će onu iskru raspiriti u plamen. Na nekoliko trenutaka, ili sati, ili dana ponovo ćete biti budni za ljepotu i radost koji su predodređeni. Vidjet ćete ih na Zemlji, jer iako su planet i njegovi ljudi duboko ranjeni, tamo još uvijek postoji ljepota, projicirana iz prošlosti i budućnosti u sadašnjost kao obećanje onoga što je moguće, i podsjetnik na ono što je realno.

“Nakon tog bljeska, plamen se opet može ugasiti do žeravice dok vas gutaju rutine normalnog života ondje. No nakon svakog buđenja one će izgledati sve manje normalne, a priča o svijetu izgledat će manje stvarna. Žeravica će zasjati jače. Kada to učini dovoljno žeravica one će se sve rasplamsati u zajednički plamen i hraniti jedna drugu.

“Jer upamtite, tamo nećete biti sami. Kako se počinjete buditi za svoju misiju upoznavat ćete druge iz svog plemena. Prepoznat ćete ih po zajedničkom cilju, vrijednostima i intuiciji, i sličnim stazama kojima ćete hodati. Kako stanje planeta dostiže kritične razmjere, vaše staze će se sve više presijecati. Vrijeme samoće, vrijeme razmišljanja da ste možda ludi, bit će završeno.

“Širom Zemlje nalazit ćete ljude svog plemena, i postat ćete ih svjesni uz pomoć tehnologija za komunikaciju na velike udaljenosti koje se koriste na planetu. No pravi pomak, pravi poticaj dogodit će se na okupljanjima licem-u-lice na posebnim mjestima. Kada se mnogo vas okupi zajedno pokrenut ćete novu fazu svoga puta, puta koji će, uvjeravam vas, završit ovdje gdje upravo sada počinje. Tada će misija, koja leži u vama nesvjesna, procvasti u svijest. Vaša intuitivna pobuna protiv svijeta koji vam je prikazan kao normalan postat će eksplicitno traganje za stvaranjem ljepšeg.

Jedna žena je rekla, “Reci nam više o vremenu samoće kako bismo se mogli za to pripremiti.”

Starješina je kazala, “U vrijeme samoće uvijek ćete nastojati da se razuvjerite da ste ludi. To ćete raditi govoreći ljudima sve o tome što ne valja u svijetu, i osjećat ćete se izdani kada vas ne budu slušali. Čeznut ćete za pričama o nepravdi, okrutnosti i ekološkoj destrukciji, koje sve potvrđuju ispravnost vaše intuicije da postoji ljepši svijet. No nakon što u potpunosti primite pomoć koju ćemo vam poslati i poticaj sa svojih okupljanja, to vam više neće biti potrebno. Zato jer ćete znati. Vaša će se energija zatim okrenuti prema aktivnom stvaranju tog ljepšeg svijeta.”

Jedna pripadnica plemena je upitala, “Kako znate da će to funkcionirati? Jeste li sigurni da su moći našeg šamana dovoljno velike da nas pošaljete na takvo putovanje?”

Starješina je odgovorila, “Znam da će to funkcionirati jer je to uradio već mnogo puta. Mnogi su već poslani na Zemlju, da žive ljudskim životima, i da postave temelj za misiju koju ćete vi sada poduzeti. Vježbao je! Jedina razlika je ovaj puta u tome da će se mnogo vas odvažiti odjednom. Ono što je novo u vremenu u kojem ćete živjeti jest to da ćete se okupiti u kritičnu masu i svaki od vas će buditi druge za svoju misiju. Toplina koju ćete generirati rasplamsat će iskru koja leži u svakom ljudskom biću, jer doista, svako od njih je iz plemena poput našeg. Cijela galaksija i šire usmjereni su prema Zemlji jer nikad prije nije planet otputovao tako daleko u Odvojenost i vratio se. Oni od vas koji krenu bit će dio novog koraka u kozmičkoj evoluciji.”

Jedan pripadnik plemena je upitao, “Postoji li opasnost da se izgubimo u tom svijetu i nikad se ne probudimo iz šamanskog transa? Postoji li opasnost da će očaj, cinizam, bol zbog odvojenosti biti tako veliki da će ugasiti iskru nade, iskru našeg pravog sebstva i porijekla, i da ćemo biti zauvijek odvojeni od naših voljenih?”

Starješina je odgovorio, “To je nemoguće. Što ćete se dublje gubiti to ćemo vam snažniju pomoć poslati. Možda ćete to,  u tom trenutku, doživjeti kao slom svog osobnog svijeta, gubitak svega što vam je važno. Kasnije ćete prepoznati dar koji se nalazio u tome. Nikada vas nećemo napustiti.”

Drugi čovjek je upitao, “Je li moguće da naša misija ne uspije i da taj planet Zemlja nestane?”

Starješina je odgovorio, “Na pitanje ću ti odgovoriti jednim paradoksom. Nemoguće je da tvoja misija ne uspije. Ipak, njen uspjeh ovisi o tvojim vlastitim akcijama. Sudbina svijeta u tvojim je rukama. Ključ ovog paradoksa leži unutar tebe, u osjećaju koji nosiš, da svaka od  tvojih akcija, čak i osobne tajne borbe, ima kozmičko značenje. Tada ćeš znati, kao što sada znaš, da je sve važno.”

Više nije bilo pitanja. Volonteri su se okupili u krug i šaman je pristupio svakome. Posljednja stvar koje je bio svjestan svaki od njih bila je kako šaman puše dim u njegovo ili njeno lice. Ušli su u duboki trans i odsanjali se u svijet u kojem se danas nalazimo.