Ne postoje činjenice. Postoje samo priče.

—Whiteman (Nigerijski šaman, citirao Adebayo Akomolafe)

Ja govorim o ljepšem svijetu za koji naše srce zna da je moguć zato jer nam naši umovi, prožeti logikom Odvojenosti, tako često govore da nije. Čak i kada počinjemo prihvaćati novu logiku međupovezanosti, stara sumnja još uvijek traje. To je stoga jer su intelektualna vjerovanja samo površinski sloj čitavog stanja bivanja. Ova knjiga istražuje različite aspekte tog stanja bivanja: pridružene mu navike, rane prirasle srcu , priče koje ih osnažuju i društvene institucije koje održavaju i podupiru te priče. Promjene na svim tim razinama su nužne kako bi svatko od nas, a time i svi mi, živjeli u ljepšem svijetu.

Zato što taj svijet nije moguć u okvirima Priče o Odvojenosti, potrebno je čudo (po definiciji u poglavlju “Čudo”) da se tamo stigne; drugim riječima, tamo možemo stići samo uz pomoć metoda, akcija i kauzalnih principa nove priče, novog razumijevanja sebe, života i svijeta. Na isti način, očaj koji kaže, “Mi to ne možemo” rasvjetljava nedostatak metoda, akcija i kauzalnih principa koje izjednačavamo s praktičnim i mogućim.

Već i pitanje “Hoćemo li moći?” sadrži u sebi duboko obeshrabrenje. To pitanje podrazumijeva da postoji istina neovisna o nečijem vlastitom djelovanju. Iza pitanja je strah da “Štogod radio neće biti važno jer je svijet ionako osuđen na propast,” a pretpostavka iza tog straha je da sam odvojen od svemira. To je dio naše priče. Pretpostavka, strah i pitanje nestaju tijekom prijelaza u Priču o međuovisnosti. U njoj mi znamo da će se svaka promjena u nama samima dogoditi istovremeno s promjenom u drugim ljudima u svijetu zato jer naša svijest nije odvojena od njihove.

Osporavati izjavu “Ono što ja radim nije jako važno” toliko je smiono da izgleda kao zabluda. Ona kaže: Hoćemo li uspjeti ili ne, ovisi o meni osobno. To nikako ne mislim u egoičnom (egoic – koji se odnosi na ego nap.prev.) smislu, kao “To ovisi o meni, a ne o tebi.” Ja mislim da to ovisi o meni i tebi, i tebi, i tebi … o svima. To je potpuno različito – u stvari suprotno – od obeshrabrujuće očevidne istine odvojenosti koja kaže da nećemo uspjeti ukoliko se svi ne promijene i da stoga nije važno što ti ili ja radimo. Ono što želim reći je da uistinu sve ovisi o tebi, bez obzira što radim ja, i sve ovisi o meni bez obzira što radiš ti. Um Odvojenosti strepi od tog paradoksa, ali um međuovisnosti razumije da u svijetu u kojem si ti učinio ono što je do tebe da učiniš, ja ću također učiniti ono što je do mene da učinim. Svojim akcijama odabireš priču i svijet čiji ćeš dio biti.

Sačuvaj me bože da se okušavam u intersubjektivnoj metafizici. Recimo samo da je taj paradoks jedino paradoks u kontekstu odvojenih bića u objektivnom svemiru. Istina, to je također kontekst za Znanstvenu Metodu kao i za većinu znanstvenih paradigmi i trenutno prihvaćenih tehnologija. Budući da ovo posljednje određuje što ćemo percipirati kao moguće kada prihvaćamo taj svjetonazor, odgovor na pitanje “Hoćemo li uspjeti?” mora biti negativan. Jednostavno nema realističnih rješenja za prevelik broj naših problema. Vrijeme za dogovorno prihvaćena rješenja vjerojatno je došlo i prošlo u šezdesetima.

Podijelit ću s vama djelić intuicije koju sam nedavno imao, sliku koju sam taj čas izmislio u glavi kad me je netko upitao zašto mislim da nećemo ponoviti razočaranje iz 60-tih. “Da,” rekao sam, “to je stvarno bila naša prva šansa i mi smo je propustili.” Tada smo mogli napraviti vrlo gladak prijelaz, sa svjetskom populacijom od samo tri milijarde i većinom tropskih šuma još netaknutima, još uvijek blistavim koraljnim grebenima, razinom CO2 još uvijek popravljivom, i tako dalje. Napredni znanstvenici shvatili su bit ekologije, a vizionari svih vrsta razvijali su sve jednostavne tehnologije nužne da bi tri milijarde ljudi živjelo u harmoniji sa Zemljom. Ali nije bilo suđeno.

Sada imamo drugu šansu, no ovaj puta prijelaz ne može biti tako gladak. Previše bogatstva je uništeno, previše ljudi traumatizirano da bi bilo imalo nade za lagani prijelaz. U stvari, oni koji najdublje razumiju ozbiljnost višestrukih kriza koje nam se približavaju imaju malo razloga za bilo kakvu nadu.  Mnogi govore o “hospicijskoj skrbi za umiruću civilizaciju.” Ova knjiga dokazuje da njihovo beznađe dolazi iz istog izvora kao i sama kriza, i da tijekom prijelaza u Novu priču o Svijetu, stvari koje su prije izgledale natprirodne postaju moguće. Čak i sa tim izvanrednim društvenim i materijalnim tehnologijama, prijelaz neće biti lak, no bar možemo izbjeći milijarde žrtava koje predviđaju neki zlokobni proroci.

Možda ćemo propustiti i ovu šansu. Ako je mitologija ikakav vodič, još uvijek ćemo imati treću šansu. Možda će to biti oko 2050. godine. Tada će se u potpunosti spoznati uistinu razorne posljedice štete nanesene ekosferi koje su neizbježne ukoliko upravo sada, na neki čudesan način, ne promijenimo smjer. U tom času će kumulativna šteta za ekologiju, zdravlje, poredak i psihu biti tako velika da će, unatoč divovski proširenom području mogućeg, preživjeti samo ostaci čovječanstva. Dezertifikacija, genetičko zagađenje, neplodnost, toksično i radioaktivno zagađenje itd. povećat će se do samog ruba kapaciteta koji planet ima za izlječenje. A moguće je da ćemo propustiti čak i tu treću šansu. Neka bića ne uspiju doseći ni adolescenciju.

Milenarijanisti kao i Utopisti tisućama godina govore da njihova generacija živi u posebnim vremenima. Po čemu se ja razlikujem? Što naše vrijeme čini posebnijim od bilo kojeg drugog? Može li se priča, u kojoj je civilizacija živjela tisućama godina, nastaviti još nekoliko tisuća? Ja mislim da ne može iz jednog osnovnog razloga: ekologije. Narativ civilizacije držao nas je odvojenima od ekologije i izuzetima od njenih ograničenja u odnosu na rast. Ne trebam prežvakavati stajalište da je takav rast neodrživ; da smo dostigli podudaranje raznih vrhunaca eksploatacije resursa i vrhunaca eksploatacije ekosustava koji zajedno dovode do Civilizacije Vrhunca eksploatacije. Ako smo voljni opustošiti i zadnji komadić prirodnog bogatstva, mogli bismo održati porast potrošnje i porast populacije sljedećih četrdeset godina, ali ne više.

Možemo dakle pouzdano reći da živimo u posebnim vremenima.

* * *

Jučer sam telefonom razgovarao s Vicki Robin, autoricom knjige Tvoj novac ili tvoj život (Your Money or Your Life). “U opasnosti sam da postanem cmizdrava stara gospođa,” priznala je. “Ljudi mi se cijelo vrijeme obraćaju radi inspiracije i podrške, ponekad samo tražeći moju prisutnost. Baš nedavno bilo je to jedno eko selo u Brazilu. I ta cmizdrava stara gospođa u meni je pomislila, ‘Eko selo? To smo već probali. To neće raditi.’ A ja ne želim igrati tu ulogu.”

Vicki svakako nije sama. Na svojim putovanjima i kroz dopisivanje upoznajem mnogo razočaranih starih hipija. Oni ponekad dolaze na moje razgovore s toliko boli i klonulosti, ne usuđujući se ponovo raspirivati nade svoje mladosti u ljepši svijet. Oni ustuknu na svako spominjanje transformiranog društva ili pomaka svijesti jer to dira ranu zbog izdaje. U svojim komunama, svojim slavljima ljubavi, svojim ašramima, oni su uhvatili bljesak zapanjujući prekrasne mogućnosti. Mi kažemo da su “izgubili iluzije” pretpostavljajući da ono što su oni vidjeli nije bilo stvarno, no u to vrijeme to je dakako bilo stvarno, ne halucinacija, već pogled u budućnost. Bilo je tako očito da sviće Doba vodenjaka i da će rat, kriminal, siromaštvo, ljubomora, novac, škola, tamnica, rasizam, ekocid i sve naše druge sjene uskoro nestati pred blještavilom proširene svijesti.

Dakle ono što se dogodilo nije bilo gubljenje iluzija, a bilo bi kad bi otkrili da ono što su vidjeli nije bilo stvarno. Ono što se dogodilo jest to da su se ti nagovještaji budućnosti raspali pred bijesnim napadom sila prošlosti, bilo institucionalnih ili psiholoških. Ne samo da su vlasti našeg društva skovale zavjeru da slome hipijevski eksperiment, nego su i sami hipiji nosili sliku tih vlasti, internalizirano ugnjetavanje koje je moralo samo sebe iscrpiti. Čak i ako su bili svjesni potrebe za uzajamnim iscjeljivanjem, njihove strukture u povojima bile se preslabe da se održe.

Drugi način gledanja na ovo je da u 1960-tima Doba Odvojenosti još nije dostiglo svoju kulminaciju. Čovječanstvom je trebalo istražiti još veće krajnosti otuđenja, odvojenosti, fragmentacije. Šezdesete su bile poput trenutka bistrine koji doživljava ovisnik na putu prema dolje. Tek kada se svijet raspada mi dosežemo naše zajedničko dno i počinjemo živjeti na način koji nam je bio prikazan.

Ako itko od mojih čitatelja pripada hipi generaciji koju toliko volim, molim vas, dopustite mi da vas podsjetim na ono što vi znate: Ono što ste vidjeli i iskusili bilo je stvarno. To nije bila fantazija; to nije bilo ništa manje do bljesak budućnosti. Vaš hrabar pokušaj da ga živite, iako osuđen na propast, nije bio uzalud zato jer je pomogao da se dozove i ojača morfogenetičko polje buduće mogućnosti. Prozaički rečeno, to je iniciralo kulturalni proces učenja koji nova generacija započinje realizirati.

Kako znam da je ono što ste vi iskusili bilo stvarno? Ja neprestano vidim žar tog iskustva kako tinja u očima čak i najciničnijih ex-hipija. A sada dolazi trenutak da se taj žar ponovo rasplamsa.

Vicki i ja smo se složili u tome da nova generacija idealista ima ogromnu prednost pred hipijima. “Razlog što će oni uspjeti tamo gdje je vaša generacija zatajila ste, jednostavno rečeno, vi.” Prvobitni pioniri kontrakulture nisu imali starije koji su im prethodili u ovom novom svijetu. Nisu imali nikoga na čijim bi greškama mogli učiti, ni nikoga tko bi ih držao u novoj priči kada stare strukture budu silovito izbačene. Naravno bilo je raspršenih iznimaka, ali općenito hipiji su razumjeli da su generacije koje su im prethodile bile obavezne drukčijem svijetu. “ne vjeruj nikome iznad tridesete,” upozoravali su.

Jedan prijatelj mi je danas rekao, “U organizaciji ovog događanja stalno susrećemo dvadeset-i-nešto-godišnjake koji imaju mudrost i plemenitost koja me upravo obara s nogu. Oni imaju onu vrstu inteligencije koju ja nisam mogao ni dotaknuti kad mi je bilo dvadeset i pet.” Kuda god idem i ja nailazim na istu stvar: mlade ljude koji su izgleda rođeni s razumijevanjem za koje su mojoj generaciji bila potrebna desetljeća teške borbe da ga postignu. I oni u tim razumijevanjima žive puno potpunije. Za putovanje za koje su nama trebala desetljeća njima su dovoljni mjeseci. Obrasci starog svijeta ima na njih samo površan utjecaj. Ponekad oni ne moraju prolaziti kroz isti proces razotkrivanja i razgradnje da bi ih ostavili iza sebe. Sve što je potrebno je inicijacija, usklađivanje i oni se potpuno okreću novome. Mi starije generacije čuvamo za njih prostor u koji će zakoračiti, ali kada su jednom tamo, oni idu dalje no što bismo mi ikada mogli.

Generacija koja danas postaje punoljetna može zaista stvoriti svijet koji su prethodne generacije tek nazirale. Oni će to učiniti jer imaju ramena onih prije sebe na koja mogu stati. Hipi generacija, i do neke mjere buntovnički elementi X i Y generacije, čuvat će stražu oko novih stvaratelja pomažući ima da održe priču o ljepšem svijetu kako se ne bi ponovila priča iz šezdesetih.

Gornji navod je, doduše, prilično amero-centričan. Koliko ja znam, ono kroz što su u šezdesetima prolazile Amerika i Zapadna Evropa nema paralele u Indiji, Kini, Latinskoj Americi ili Africi. Štoviše, starosjedilački narodi su uvijek živjeli u skladu s brojnim idealima koje su hipiji pokušali ponovo oživjeti. Međutim, upravo je Zapadna civilizacija ona koja danas osvaja svijet, njegovu znanost, tehnologiju, medicinu, poljoprivredu, političke forme i ekonomiju, potiskujući sve alternative na margine. Dok ljudi širom svijeta reagiraju na tu civilizaciju i nastoje graditi alternative, još uvijek mogu imati koristi od svojih predaka u čijem je svijetu civilizacija prvi puta dostigla svoj klimaks.

Ipak nemojte pomišljati da će Zapad biti taj koji spašava čovječanstvo od civilizacije koju je sam skrivio. Nesretno se koprcajući unutar nevidljivih navika odvojenosti mi ne možemo poništiti civilizaciju utemeljenu na Odvojenosti. Naše ozdravljenje doći će sa margina. Svaki puta kada putujem izvan razvijenog svijeta postajem iznova toga svjestan. Kad sam bio u Kolumbiji pomislio sam, “Ovdje su ljudi koji nisu toliko zaboravili kako biti čovječan. Spontani su, grle se, pjevaju, plešu i ne žure.” Prilikom posjete SAD-u kongoanska aktivistica Grace Namadamu složila se da moje društvo nije u nimalo manjoj nevolji od njenog vlastitog. Istina, kod nas nema milicije koja trči naokolo silujući žene i masakrirajući Pigmejce, ali “ljudi ovdje ne znaju čak ni kako odgojiti vlastitu djecu,” rekla mi je. Bila je zapanjena nedostatkom poštovanja (i pretilošću, bezličnošću, manjkom zajedništva …).

Naše ozdravljenje doći će sa margina. Kako bi moglo biti drugačije kad se središte raspada?

Ono će doći od ljudi i mjesta koji su bili isključeni iz punog sudjelovanja u staroj Priči o Ljudima, i koji su zato sačuvali neke dijelove znanja o tome kako živjeti međuovisno.

Ono će doći od ideja i tehnologija koje su bile marginalizirane jer su proturječile dominantnim paradigmama. To uključuje tehnologije poljoprivrede, liječenja, energije, uma, ekološke obnove i sanacije toksičnog otpada.

Ono će također crpsti iz marginaliziranih ili skoro zaboravljenih društvenih i političkih tehnologija: donošenja odluka na temelju konsenzusa, nehijerarhijske organizacije, direktne demokracije, restorativne pravde, nenasilne komunikacije, da spomenemo samo neke.

Ono će angažirati one vrste vještina koje naš sadašnji sustav zabranjuje ili ne potiče. Ljudi koji su venuli izvan dominantnih ekonomskih institucija radeći posao koji vole za vrlo malu plaću,  naći će se u ulozi pionira nove priče čije su vještine i iskustvo visoko cijenjeni.

Ono će osloboditi marginalizirane grupe ljudi koji su zatomljivali svoje prave talente i strasti kako bi mogli zarađivati za život ili biti normalni. Do neke mjere ova kategorija vjerojatno obuhvaća svakog člana modernog društva. Komešanje ovih potisnutih talenata možemo osjetiti svaki puta kada pomislimo, “Nisam ovdje na Zemlji da bih to radio.”

Ono će utjeloviti i vrednovati marginalizirane dijelove života, stvari koje zanemarujemo u žurbi i pritisku suvremenosti: kvalitete spontanosti, strpljenja, sporosti, senzualnosti i igre. Čuvajte se svake revolucije koja ne utjelovljuje ove kvalitete: to možda uopće nije revolucija.

Želite li baciti kratak pogled u budućnost? Možete je naći u onome što je bilo odbijeno, bačeno na gomilu otpada i tamo procvalo, u domeni “alternative”, “holističkog” i “kontrakulturalnog.” (Stvari koje su odbačene na stranu, a nisu procvale i razvile se, poput recimo povezivanja stopala ili robovlasništva, nisu u ovoj kategoriji.) Oni će postati novo normalno. Neki ljudi već tamo žive, no većina nas je još uvijek uhvaćena između dva svijeta, živeći dijelom u starom i dijelom u novom.