Pokušali smo sve moguće i ništa nije radilo. Sada moramo pokušati nemoguće.

—Sun Ra

Rad na razini priče ima dvije dimenzije. Prva je poremetiti staru koja kaže “Ono što ste mislili da je bilo stvarno samo je iluzija.” Druga je ponuditi novu koja kaže, “Moguće i stvarno mnogo su veličanstveniji nego što ste znali.” Prvu doživljavamo kao krizu i slom. Drugu doživljavamo kao čudesno. To je ono što čudo jest: ne posredovanje eksternog božanstva u zemaljskim stvarima kojim krši zakone fizike, već nešto što je nemoguće unutar stare Priče o Svijetu, a moguće iz nove.

Zbog toga što je čudo (po toj definiciji) nemoguće odavde gdje stojimo danas, mi ne možemo prisiliti svemir da ga proizvede. To je onkraj našeg razumijevanja uzroka i posljedice. Možemo, međutim, pružiti iskustvo čuda drugoj osobi. Do one mjere do koje stojimo u novoj priči svi mi imamo moć da činimo čuda. Kao Chris, svi mi imamo moć da činimo djela koja narušavaju staru Priču o Svijetu.

Čudo je poziv u širu realnost. Možda sam ja tvrdoglaviji od drugih, no meni obično trebaju ponovljena čuda da bih prihvatio poziv koji nose. Percepcije odvojenosti – na primjer, linearna kauzalnost i racionalni samo-interes – duboko su usađeni u moje stanice jer sam ja proizvod toga doba.

Na Tajvan sam došao u dobi od dvadeset i jedne godine nezadovoljan u svojoj vlastitoj kulturi u kojoj sam se osjećao kao tuđinac, no ipak sklon mnogim aspektima priča koje ju definiraju. Istina je da sam zahvaljujući mom ponešto lijevom političkom odgoju bio upoznat s bankrotom mitologije napretka i ekonomskog globalizma, no bez pitanja sam prihvaćao Znanstvenu Metodu kao kraljevski put ka istini i vjerovao da je znanost kao institucija došla do prilično cjelovitog općeg razumijevanja funkcioniranja svemira. Konačno, ja sam diplomac Yalea, izučen u matematici i analitičkoj filozofiji. Ipak, nije prošlo mnogo prije no što je moja priča o svijetu bila napadnuta. Imao sam iskustva s Kineskom medicinom i qigongom koja su odoljela mojim najboljim pokušajima da ih objasnim. Imao sam snažan LSD trip koji je ono što sam zvao “realnost” rastopio u ocean uma. Upijao sam Budističko i Taoističko promišljanje koje je prožimalo otok i od uglednih ljudi čuo bezbrojne priče o duhovima, Taoističkim šamanima i drugim nadnaravnim čudima, koje bih bio mogao zanemariti samo energičnim naporom interpretacije. (Možda su pokušavali impresionirati stranca. Možda su bili neznalice i praznovjerni skloni da vide ono čega nije bilo.) Osjećao sam sve veću nelagodu zbog kulturalne i osobne arogancije kojom sam pokušavao očuvati svoj svjetonazor. Odbaciti percepcije svijeta čitave jedne kulture u korist objektivnosti i redukcionizma izgledalo je srodno onom istom ekonomskom i kulturalnom imperijalizmu kojeg sam već bio svjestan. Ovdje se radilo o vrsti konceptualnog imperijalizma, vidjeti čitavu jednu kulturu kroz leće antropologije ili kroz narativ kognitivnog razvoja to je u oba slučaja bilo teško opterećeno odnosima moći koji vladaju svijetom.

Istovremeno sam se susreo s mnogo knjiga koje su govorile o tome kako se Zapadni svjetonazor urušava iznutra. Posebno značajan utjecaj imao je rad nobelovca Ilyae Prigogine i fizičara Davida Bohma, dvojice od najznačajnijih znanstvenika dvadesetog stoljeća, koji su naglavce okrenuli moje razumijevanje kauzalnosti i moju pretpostavku, koju nikada nisam pomislio dovoditi u pitanje na znanstvenoj osnovi, da je svemir lišen inherentnog reda i inteligencije. To me oslobodilo zamke dualizma: da pojave kojih sam postao svjestan na Tajvanu vidim kao aktivnost neke odvojene, nematerijalne domene duha; da zaključim da znanost ima svoju domenu, a duhovnost svoju. No sada sam mogao shvatiti da je materijalnost mnogo više od onoga što smo o njoj mislili; da bi ona mogla uključivati sve pojave koje povezujemo s duhom, i da bi se to moglo dogoditi ne reduciranjem, odbacivanjem ili nastojanjem da opravdamo “duhovno”, već naprotiv, samo širenjem materijalnog mnogo, mnogo više od onog s čime bi se složio bilo koji znanstvenik.

Mi se bojimo bilo čega što narušava našu Priču o Svijetu, bilo čega što dovodi u pitanje pravila i granice realnog. Bojimo se čuda, a ipak čeznemo za njima. To je naša najveća čežnja i naš najveći strah. Kada je priča u kojoj živimo mlada, strah je jači od želje. Mlada priča ima snažan imuni sustav. Ona može s lakoćom odbaciti protuslovne podatke. Vidim dangjia (tajvanskog šamana) kako se trese u transu noseći u golim rukama plamteći vrući žeravnik – no, mora da nije tako vruć kako izgleda. Taksista mi priča kako je jednom pokupio jednu čudnu ženu u vjenčanici i odvezao je do uličnog broja koji nije postojao, a kada se okrenuo da je zapita, ona je bila nestala iz taksija – no, vjerojatno je te noći bio pijan, ili je možda pokušavao impresionirati lakovjernog stranca. Istegnuo sam gležanj tako žestoko da nisam mogao hodati pa su me odveli na kliniku u jednoj betonskoj sobi gdje je doktor, pušeći cigaretu, zario svoje palčeve u natečeno, upaljeno meso mučeći me pet minuta, stavio na to neki namaz, zavio i poslao me kući, a sljedeći dan gležanj se skoro potpuno oporavio – no, mora da nije zapravo nije bilo tako grozno, mora da nije natekao na dvostruku veličinu kako sam mislio i, u svakom slučaju, ionako bi se oporavio. Posjetio sam majstora qigonga koji mi je lagano pritisnuo nekoliko točaka na tijelu da bi “očistio moje meridijane” i u par sekundi oblio me znoj, a pola sata kasnije izašao sam osjećajući se božanstveno ko ‘milijun dolara’ – no, vjerojatno mi bilo vruće kada sam ušao, a nisam primijetio da je u sobi posebno vruće, a što se tiče intenzivnih žmaraca koje sam osjetio kad nam je pokazao što je istureni qi, mora da sam si to umislio. Stotine ljudi koji uče s tim čovjekom – oni mora da su nasamareni, obmanuti njegovom slatkorječivošću da vjeruju u jednu nemogućnost, vjerojatno psihološki ovisni o lažnim duhovnim učenjima koja im prodaje. Nema potrebe čak ni da znam koja su to, niti da propitujem da li su lažna, ili ne – mora da jesu jer se u protivnom moj svijet raspada. Isto vrijedi za sve tvrdnje i cijeloživotna zanimanja stotina tisuća homeopata, naturopata, akupunkturista, kiropraktičara, bioenergičara i svih drugih koji prakticiraju načine za koje ne postoje “nikakvi znanstveni dokazi” – kontrolirana, dvostruko slijepa istraživanja (double-blind  – Kliničko ispitivanje u kojemu ni ispitanik ni istraživački tim ne znaju dobiva li ispitanik istraživani lijek ili placebo ili neku drugu terapiju nap.prev.) u peer-reviewed (podvrgavanje autorovog znanstvenog rada, istraživanja ili ideja proučavanju drugih stručnjaka u istome području nap.prev.) stručnim časopisima . Ako njihove ideje imaju ikakvu vrijednost, sigurno bi ih nepristrane znanstvene institucije do sada već otkrile. Ti praktičari zavaravaju sami sebe selektivno pamteći samo one slučajeve kada se pacijent oporavio, a neki će se neizbježno oporaviti čak i bez bilo kakvog tretmana. Svi su oni zavedeni, samo-obmanuti, jadni promatrači stvarnosti. Za razliku od mene i ljudi koji se sa mnom slažu. Mi smo oni koji svoja vjerovanja temelje na dokazima i logici.

Možete vidjeti kako Priča o Svijetu može biti otporna i kako sveobuhvatna. Konačno, naša vjerovanja o tome što jest, a što nije znanstveno prihvatljivo, povezana su s našim povjerenjem u postojeće društvene strukture i vlast. Optužbe za naivnost, mentalnu poremećenost, gubljenje dodira s realnošću i emocionalna energija koja stoji iza tih optužbi proizlaze iz osjećaja ugroženosti. Ugroženost je stvarna. Ono što je ugroženo jest ustroj svijeta kakav poznajemo. Konačno, isti strah stoji iza mentalne gimnastike ekoloških skeptika ili središnjih bankara ili svakog drugog tko ignorira sve očitije znakove da je naš sustav osuđen na propast i da nam vjerovanja koja smo uzimali zdravo za gotovo, institucije koje su izgledale tako trajne, istine razumljive same po sebi koje su izgledale tako pouzdane i životne navike koje su izgledale tako praktične, više ne služe.

Kako pomoći ljudima i sustavima koji ih sadržavaju, da otpuste staru priču? Direktan napad – suprotstavljanje dokaza dokazima i logike logikom – samo pojačava strah i otpor. To ne znači da ne mislim da iza mojih vjerovanja ima logike ili da se ona mogu održati samo uz pomoć dokaza. Upravo suprotno. No, kao što sam opisao, još nešto se mora dogoditi, nešto dublje se mora mijenjati prije nego netko uopće bude voljan da samo pogleda dokaze. Kao iscjelitelji i agenti promjene mi moramo pristupiti toj dubljoj stvari, toj rani u srcu Priče o Odvojenosti. Mi, umjesto toga, moramo razmisliti o proširenju poziva u širi svijetu. To je suština našeg rada kao čudotvoraca.

Priče, kao sva bića, imaju životni vijek. Dok su mlade, njihov imuni sustav je snažan, no kako vrijeme prolazi one postaju sve manje sposobne da odole proturječnim dokazima i iskustvima koji se gomilaju. Na kraju, ja više ne mogu vjerovati u svoju vlastitu priču. Kakav bih ja trebao biti da bih je održao – ciničan, nemaran, pokroviteljski, uzdržan od novih iskustava – da ne postane nepodnošljiva. Kako stari svijet postaje nepodnošljiv, pozivi iz novog dolaze sve brže i jače.

Kako priča stari pojavljuju se pukotine na njenima granicama, na ljusci kozmičkog jajeta. Čudo je ime kojim nazivamo svjetlost koja sìje iz većeg, sjajnijeg svijeta. Ona kaže ne samo da je realnost veća no što smo mislili, već da veća realnost uskoro dolazi. To je ujedno i bljesak i obećanje.

Do one mjere do koje mi sami živimo u razumijevanju međupovezanosti sposobni smo i sami postati čudotvorci. To ne znači da ono što radimo izgleda čudesno nama samima – to se uklapa u naše prošireno razumijevanje prirode života i kauzalnosti. Na primjer:

 

  • Kada se netko uskladi sa svrhom služenja, djela koja se drugima čine izuzetno smiona postaju samorazumljiva.
  • Kada netko svijet doživljava kao obilje tada su djela velikodušnosti prirodna jer ne postoji sumnja u stalne zalihe.
  • Kada netko gleda druge ljude kao odraz sebe sama, praštanje postaje druga priroda, jer shvaća “Da nije božje milosti i ja bih tako.” (“But for the grace of God, so go I.”)
  • Kada netko prihvaća red, ljepotu, tajnovitost i povezanost svemira pojavljuje se duboka radost i vedrina koju ništa ne može uzdrmati.
  • Kada netko vidi vrijeme kao obilno i život kao beskonačan tada razvija nadljudsko strpljenje.
  • Kada netko otpusti ograničenja redukcionizma, objektivnosti i determinizma, postaju moguće tehnologije koje znanost i odvojenost ne mogu ni zamisliti.
  • Kada netko otpusti priču o zasebnom i odvojenom sebstvu, pojavljuju se zapanjujuće intuitivne i percepcijske sposobnosti koje su bile latentne od rođenja.

Ova i mnogo drugih čuda međaši su teritorija međupovezanosti.