Uzaludno je pokušavati logičkim argumentima odvratiti čovjeka od nečega na što nikada nije bio naveden logičkim argumentima.

—Jonathan Swift

Svijet kakvog poznajemo sazdan je na priči. Biti agent promjene znači prvo, poremetiti postojeću Priču o Svijetu, i drugo, kazivati novu Priču o Svijetu tako da oni koji ulaze u prostor između priča imaju kamo ići. Često se te dvije funkcije stapaju u jednu budući da akcije koje poduzimamo i koje su dio kazivanja nove priče, ujedno remete staru.

Tako ja vidim svoj rad, rad aktivista, a čak na izvjesnoj razini rad umjetnika i iscjelitelja. Mnoge od priča koje sam kazivao u ovoj knjizi ilustriraju remećenje stare priče: Panchova interakcija s policajcem, na primjer. Uskoro ću navesti još neke primjere, no počnimo razmatrajući klasu ljudi koja je izvor najvećeg očajanja za mnoge ljude koje poznajem. To je klasa “ljudi koji baš ne razumiju”.

Kada javno govorim obično mi postavljaju pitanja slična ovome: “Da bi se stvorio ljepši svijet nužna je masovna promjena u vrijednostima i vjerovanjima, a ja baš ne vidim da se to događa. Ljudi su previše zaglibili, prevelike su neznalice. Nikada se neće promijeniti. Ne oni na vlasti, i ne moj konzervativni šogor. Što možemo napraviti da ljude oslobodimo iz te situacije?”

Jedna stvar koja gotovo nikada ne funkcionira jest prevladati mišljenja subjekta silom logike i dokaza. To nije iznenađujuće s obzirom da ljudi, prije svega, ne formiraju svoja vjerovanja na temelju dokaza ili razuma. Mi zapravo koristimo razum da dokaze posložimo u priču koja je usklađena s temeljnim stanjem bivanja koje uključuje emocionalne tendencije, stare rane, obrasce odnosa i životne nazore. Ta se priča preklapa s drugim pričama i naposljetku s dubokim, nevidljivim osobnim mitologijama koje definiraju naše živote. Te osobne mitologije sa svoje su strane utkane u našu kulturalnu mitologiju, usuglašenu stvarnost koja prodire tako duboko kao i sama civilizacija. Zbog toga što su vjerovanja obično dio veće priče koja uključuje identitet i sustav vrijednosti pojedinca, njihovo osporavanje često se smatra napadom i potiče razne obrambene mehanizme kako bi se sačuvala šira priča. Bit ćete ignorirani, otpisani kao hipik, ljevičar, enviro (borac za zaštitu okoliša nap.prev.) ili sanjar, ili pobijeni bilo kojim protudokazima koji se prikladno nađu pri ruci. Možda će vaša meta skrenuti razgovor na neku trivijalnu točku, pogrešan prikaz ili gramatičku grešku, ili osobno poniženje i time obezvrijediti sve što govorite.

Takvi ljudi nisu kao vi. Za razliku od njih vi svoja odabirete svoja vjerovanja na temelju dokaza i razuma. Ne kao Republikanci! Liberali! Pripadnici grupe Čajanke (Tea Party)! Religiozni fundamentalisti! Lakovjerni pripadnici New Age-a! Medicinski establišment! Istina je, vi ste do svojih stavova došli kroz razmatranje dokaza otvorena uma, dok su oni koji se s vama ne slažu zapeli u blatu neznanja, predrasuda i obične stare gluposti.

Budimo iskreni prema sebi. Tko se od nas može osvrnuti unatrag na svoj život i poreći da smo većinu vremena i mi zatvarali svoje umove za istinu dok smo mislili da su otvoreni, odbacujući prigovore upravo na one načine koje sam opisao? Zašto mislite da ste danas imalo različiti u fundamentalnim načinima na koje formirate i zagovarate svoja vjerovanja?

Ideja da mi naša vjerovanja temeljimo na razumu i dokazima, ili bar želja da tako radimo, ima duboke korijene u Zapadnoj filozofiji iz koje proizlazi. To je oponašanje aksiomatske metode u matematici, filozofski program utvrđivanja “prvih principa” i zaključivanje po njima prema gore, i objektivizma znanosti koji kaže da istinu možemo naći nepristranim testiranjem hipoteza o stvarnosti izvan nas samih. To se odražava u ideji da svaku diskusiju treba započeti jasnim definiranjem termina. No svaka diskusija s vašim šogorom republikancem ili vašom tetkom koja je protiv cijepljenja, ili vašom sestričnom koja je za cijepljenje (odaberite onu koja vas iritira) trebala bi potvrditi da taj pristup jednostavno ne funkcionira. Ubrzo postaje očito da je nemoguće složiti se čak ni o tome što su činjenice, a kamoli što one znače.

To postaje sve gore. Niz studija provedenih na sveučilištu University of Michigan 2005. i 2006. godine, pokazalo je ne samo da ljudi redovito odbacuju činjenice koje se ne uklapaju u njihova vjerovanja, već da zapravo učvršćuju svoja vjerovanja kad im se izlože protuslovne činjenice, možda u pokušaju da izbjegnu kognitivnu disonancu. Štoviše, ljudi koji su bili najviše dezinformirani imali su najjače stavove, a politički najsofisticiraniji mislioci bili su najmanje otvoreni za suprotne informacije.

Činjenice stižu u naš mozak već prethodno filtrirane kroz leće koje ih izobličuju, a koje pripadaju pričama u kojima funkcioniramo. To lijepo ilustrira debata o klimatskim promjenama: kada počnemo po tome kopati otkrivamo da je nemoguće biti siguran što su stvarni podaci. Naravno postoji mnogo studija i izvještaja, ali u njima ima i okrivljavanja zbog izostavljanja kontradiktornih podataka, pristranosti, nemarnosti i izravnog nepoštenja. Na kraju, dokazi koje prihvaćamo snažno su obojeni našim povjerenjem, ili nedostatkom povjerenja u autoritet što je opet obojeno našom osobnom poviješću, možda odnosom s vlastitim ocem i tako dalje. Uzmite na primjer pozivanje na “skoro-jednoglasnost klimatskih znanstvenika.” (Postoji li zapravo skoro-jednoglasnost? Prihvaćate li ovu izjavu, ili ne, opet ovisi o vašem povjerenju u autoritet izvora koji to kaže. Hoćete li vjerovati New York Timesu? Ili ćete vjerovati nekonformističkom znanstveniku kojeg bojkotira njegova profesija? Štoviše, privlačnost skoro-jednoglasnosti među znanstvenicima priziva osnovni integritet znanosti kao institucije, što se opet naslanja na šire i manje vidljive priče.

Moj cilj ovdje nije dovoditi u pitanje klimatske promjene; samo želim rasvijetliti kako su dokazi, umjesto da budu temelj za vjerovanje, filtrirani vjerovanjem kako bi se održao integritet priče. Dobri pripovjedači to razumiju i rade to namjerno, koristeći činjenice, studije i tako dalje, kao elemente svoje priče. U debati o klimatskim promjenama to rade obje strane. Možda biste mogli pretpostaviti da inteligentna, racionalna osoba (poput vas) nikada ne bi osporavala globalno zagrijavanje kada bi samo pogledala dokaze na nepristran način. No pogodite što – vaši protivnici jednako misle o svojoj poziciji. Je li razlog naše kolektivne gluposti samo u tome što pametni ljudi ne kontroliraju stvari? Ili bi moglo biti da smo bili pod kontrolom priče koja nužno svoje pouke usađuje u svijet?

Nedavno sam upoznao stvarno pametnu gospođu. Bila je to potpredsjednica kompanije Nestlé. Slučajno sam čuo njen razgovor sa studenticom koja je dovela u pitanje njeno blistavo portretiranje Nestléovih društvenih i ekoloških politika. Studentica je potpredsjednicu hrabro ispitivala o flaširanoj vodi, njihovom vodećem proizvodu u kategoriji napitaka. “Je li nam stvarno potrebno takvo što?”, pitala je. I “Koliko znam vi koristite 40 posto manje plastike po boci, no ne bi li bilo bolje uopće ne koristiti plastiku?”

Potpredsjednica je na svaki upit imala spreman metodički odgovor. Flaširana voda zadovoljava stvarne potrebe današnjeg društva. A jeste li znali da je jedna od sirovina za proizvodnju plastičnih boca nusproizvod pri preradi nafte u proizvodnji benzina? Kada se ne bi koristila za boce, završila bi kao neki drugi plastični proizvod ili bi se odlagala direktno u okoliš. Za proizvodnju stakla troši se mnogo više energije. A voda iz slavine više nije čista.

Bio sam impresioniran ne samo njenom očitom iskrenošću već i njenom strpljivošću, njenim pozornim slušanjem i odsustvom animoziteta usprkos tomu što mora da su je često tako napadali. Najzad, Nestlé je ozloglašen među aktivistima kao korporativni krivac i meta desetljećima dugog bojkota zbog reklamiranja hrane za dojenčad siromašnim majkama. Optužen je za iscrpljivanje izvora mineralne vode, suradnju s burmanskom huntom, razbijanje sindikata u Kolumbiji, kupovanje kakáa od farmi koje koriste dječju radnu snagu i tako dalje. Kontrast između te reputacije i gorljivog, srčanog izlaganja potpredsjednice o ekološkim vrlinama Nestléa bio je toliki da je nekoliko lijevo orijentiranih ljudi moralo izaći iz auditorija.

Kako objasniti taj kontrast? Pokušajmo s tri teorije.

  1. Žena je vješta lažljivica, dobro plaćena da brani kompaniju. Ili je licemjerno svjesna istine skrivene ovim lažima, ili je u stanju dubokog sebičnog poricanja. U svakom slučaju, ona je ciljano odabrala nekoliko pozitivnih gesti prema okolišu (“Nestlé štiti oraguntane!”) i izvlačila zaključke iz hrpe tendencioznih dokaza koje sastavlja i obrađuje odjel za odnose s javnošću kako bi svatko tko dovodi u pitanje postupke kompanije ispao naivan.
  2. Ono što žena govori je istina. Kompanija je učila na svojim greškama i postala lider u odgovornosti za društvo i okoliš. Mnogo je dobronamjernih ljudi koji još uvijek kritiziraju kompaniju, no to je zato jer ne znaju stvarnu priču: ne samo da Nestlé utire put prema održivosti, već industrija kao cjelina poboljšava svoje metode. Još uvijek ima izazova sa kojima se treba uhvatiti u koštac, no sve se kreće u pravom smjeru. Ljudi u industriji brinu o okolišu baš kao i vi. Sada su shvatili pa će uz vašu pomoć i dalje napredovati.

Nadam se da sam u ovoj drugoj teoriji bio pravedan prema stajalištu Nestléove potpredsjednice. Razgovarao sam s njom nešto kasnije i otkrio da je vrlo humana, nadasve inteligentna i nije nesklona introspekciji. Moj dojam je da ona duboko i iskreno vjeruje u svoju kompaniju i svoj rad. No, dozvolite mi da ponudim i treću teoriju:

  1. Ne samo da ona iskreno vjeruje u sve što kaže, nego je to neosporno gledajući iz njenih referentnih okvira. Ako uzmemo kao gotovu činjenicu beskrajno ubrzanje modernog života, tada je pogodnost sigurne flaširane vode uistinu blagodat za ljude koji bi u protivnom pili zaslađene bezalkoholne napitke. To je isto tako blagodat ako uzmemo kao gotovu činjenicu pad kvalitete vode iz gradskog vodovoda, kloriranje i kemijsko onečišćavanje. A, ako uzmemo kao gotovu činjenicu našu današnju ekonomiju baziranu na nafti, istina je, koliko ja znam, da plastične boce ne doprinose šteti u većoj mjeri.

Stavovi potpredsjednice su neoborivi ukoliko ne proširimo opseg razgovora. Pitanja moramo postavljati na ovoj razini “Koju ulogu imaju plastične boce u ubrzanom tempu modernog života, zašto se događa ubrzanje, i je li to dobra stvar?” “Odakle dolazi naša užurbanost i potreba za pogodnostima?” “Zašto naša voda iz pipe postaje nepitka?” “Zašto imamo sustav u kojem je u redu proizvoditi otpadne proizvode koje su neiskoristivi za druge oblike života?” I “Je li ‘održivi razvoj’, koji zagovara Nestlé, moguć na ograničenom planetu?”

Ja mislim da razgovor mora ići još dublje. Što od onoga što je učinila potpredsjednica Nestléa da bi opravdala svoju kompaniju mogu učiniti drugi da bi opravdali cijelu našu civilizaciju uz uvjet da im priznamo određene polazne pretpostavke o prirodi života, sebstvu i stvarnosti. Na primjer, ako priznamo pretpostavku da je primitivni život bio “samotnički, siromašan, neugodan, brutalan i kratak”, onda sve sumnje u sveukupnu dobrobit tehnologije udaraju u zid. Slično tome, ako priznamo pretpostavku da priroda nema nikakvu prirođenu tendenciju prema organizaciji i da je život samo nasumična kolokacija beživotnih, generičkih građevnih blokova koji se sudaraju naokolo vođeni besciljnim silama, onda je jasno da ne trebamo imati nikakvih skrupula u težnji da pobijedimo prirodu i oblikujemo je prema ljudskim potrebama. I na kraju, ako priznamo pretpostavku da je svatko od nas diskretno, odvojeno sebstvo koje teži maksimiziranju genetskog samo-interesa, onda u konačnosti nema diskusije o širokim pravnim i ekonomskim parametrima našeg društva koje teži prevladati tu razuzdanu prirodu i kanalizirati je prema pro-socijalnim ciljevima.

Gledišta potpredsjednice Nestléa su više-manje zdrava unutar okvira progresivnog osvajanja unutarnje i vanjske prirode, koji sam gore opisao, okvira tipa “učiniti život boljim uz pomoć tehnologije”. Njezini se stavovi neće promijeniti sve dok se okvir ne sruši. Oni su potpuno na svome unutar Priče o Usponu.

Jedno jutro u emisiji Diane Rehm Show slušao sam drugog momka, konzultanta energetske industrije. Jedna od tema bila je kontraverzni Keystone XL naftovod, predviđen za transport nafte proizvedene iz katranskog pijeska u Alberti do rafinerija u Golfskom zaljevu. Konzultant je iznio sljedeću tvrdnju koju ću parafrazirati: “Gledajte, ako ne sagradimo naftovod, rafinerije u Golfskom zaljevu jednostavno će rafinirati vrlo tešku naftu sa nekog drugog mjesta, a nafta iz katranskog pijeska bit će poslana u Aziju umjesto SAD. Sprječavanje naftovoda neće imati nikakav utjecaj na klimatske promjene ili uništavanje ekosustava. Ta nafta će ionako biti izvađena i rafinirana pa bi onda bilo bolje da se to radi na način koji donosi nova radna mjesta u SAD-u.”

Filozofi etike dobro bi se zabavljali demolirajući ove argumente koji se mogu jednako dobro primijeniti na prodaju dijelova tijela iz nacističkih koncentracijskih kampova. Prodavao ih ja ili ne, kampovi i dalje rade pa je onda bolje da korisno upotrijebim te dijelove tijela, zar ne? Poanta ovdje ipak nije razotkriti logičke manjkavosti u opravdavanju Keystone XL naftovoda ili plastičnih boca, već u tome da se pokaže kako stvari koje uzimamo kao gotove činjenice određuju naše moralne izbore. U balonu realnosti koji oni nastanjuju njihovi argumenti savršeno imaju smisla. Ako je uistinu nepromjenljiva činjenica svemira da će katranski pijesak biti izvađen, onda bi bilo jalovo i kontraproduktivno prezirno odbijati da se uzme u obzir ta činjenica. Ako je naša sadašnja civilizacija bazirana na nafti, nepromjenljiva, onda bismo mogli odati priznanje Nestléu jer korisno iskorištava svoj otpad. Ako sve veću užurbanost ljudskih života uzmemo kao gotovu činjenicu, onda moramo pozdraviti pogodnosti koje ljudski život čine podnošljivim. Unutar svojih operativnih paradigmi, obje ove pametne osobe rade dobro.

Kako znate da vi niste poput ove potpredsjednice Nestléa?  Kako znate da trun u njenom oku nije slika debla u vašem vlastitom?  Ono što vi i ona možda imate zajedničko, i što poricatelji klimatskih promjena i alarmisti klimatskih promjena imaju zajedničko jest vjerovanje da su činjenice i logika na njihovoj vlastitoj strani i da se njihova pozicija temelji na njima. No očito, neuhvatljivost činjenica i lakoća kojom se svaki razuman razlog može staviti u službu priče, kazuju nam da promjena vjerovanja – a naša vjerovanja se moraju mijenjati – zahtijeva sveobuhvatniju, holističku promjenu u našim pričama i svemu što je s njima u vezi, sve dolje do našeg osjećaja sebstva, navika, osnovnih percepcija o svijetu. Upravo je totalitet tih stvari ono što ja zovem Priča o Svijetu.

Čak i činjenice toliko bazične kao što su univerzalne konstante fizike ili Drugi zakon termodinamike ovise, na nekoj razini, o subjektivnim izborima kome i što vjerovati. Rupert Sheldrake opisuje, na primjer, kako se prihvaćena vrijednost za brzinu svjetlosti promijenila za 20 km/sek za razdoblje od osamnaest godina u 1930-tima i ‘1940-tima – promjena koja je bila konzistentna u svim eksperimentima širom svijeta. Onda se 1945. godine brzina svjetlosti vratila natrag na svoju originalnu vrijednost od prije 1928. godine. Razlika daleko nadmašuje grešku mjerenja. Sheldrake također dokumentira varijabilnost G, univerzalne gravitacijske konstante. Bi li moglo biti da su činjenice (facts) ono što etimologija riječi sugerira – nešto što mi tvorimo, kao u “tvornici” (factory)?

Vratimo se natrag na vašeg šogora. Ako ga ne možete nadglasati u diskusiji, kako možete promijeniti njegova vjerovanja? Na široj razini, kao ljudi koji teže promjeni svijeta kako možemo promijeniti priču našeg društva?

Zaključujući iz perspektive situacionista, ljudi gravitiraju prema skupu vjerovanja koji je u rezonanciji s totalitetom njihovih životnih iskustava. To su temelji vjerovanja od kojih je ono što zovemo “mišljenje” samo najvidljiviji, površan aspekt. Mišljenja su simptomi stanja bivanja. Zbog toga, da bi promijenili mišljenja i vjerovanja, moramo promijeniti temelje “situacije”; moramo nekome pružiti iskustvo koje se ne uklapa u postojeću priču ili je u rezonanciji s nekom novom. Isto se odnosi na mijenjanje priča koje funkcioniraju na organizacijskoj, društvenoj i političkoj razini.

Jedan primjer remećenja stare priče je klasična radnička akcija kao što je štrajk. Pristojnim traženjem boljih nadnica i radnih uvjeta radnici ne postižu uvijek svoj cilj zato jer “priča” – sustav sporazuma, konvencija, poslovnih praksi, očekivanja tržišta, očekivanja dioničara i tako dalje – ne daje šefovima prostor da kažu da. Nužno je tu priču prikazati neoperativnom. No, da bi bili istinski radikalni agenti promjene moramo pritom biti oprezni kako ne bismo izazvali, i time ojačali, dublju priču o “zlu”. Parola štrajka mogla bi uključivati stav “Mi štrajkamo kako bi naše potrebe i interesi, te nepravednost naše situacije, postali vidljivi. Razotkrivajući nepravdu pružamo šansu svima da učine ispravnu stvar,” nasuprot podjarujućeg “Pohlepa kompanije otišla je predaleko! Prisilit ćemo rukovodstvo da učini ispravnu stvar, iako to ne žele.” Štrajkači se ne bi trebali zanositi očekivanjem da će neosuđujuće riječi umanjiti nasilnost reakcije uprave, ali mogle bi utjecati na javno mnijenje.

Bez obzira kakva je parola, efekt prekida rada remeti priču koju zovemo “uobičajen posao.” Na široj razini, generalni štrajk čini istu stvar. On onemogućuje ljudima koji su vjenčani s vjerovanjem da je sve u redu da i dalje zadrže to vjerovanje.

Jedan od prijedloga s najrazornijom snagom, koji se pojavljuje u zadnje vrijeme, je ideja dužničkog štrajka. Kao i radnički štrajk, on seže mnogo dalje od obične simbolike, mnogo dalje od “podizanja svijesti,” ali pogađa u srce sporazuma i narativa koji pokreću naše društvo. Kada bi značajan omjer pojedinaca i nacija odlučio ne priznati svoje dugove, sadašnji financijski poredak bi se urušio otvarajući prostor za takvu vrstu radikalnih reformi koje vodećim političarima danas čak ni ne padaju na um. Trenutno, čak i minimalne reforme, reforme koje nisu ni blizu dovoljne da ponište ogoljivanje biosfere i osiromašivanje milijardi ljudi, su prevelike da bi zaslužile ozbiljno političko razmatranje. Dužnički štrajk bi pobio iluziju da ne postoji alternativa. Sve dok većina ljudi šutke pristaje na postojeći sustav, oni koji su ozbiljno investirali u njegovo održavanje naći će načina da se i dalje pretvaraju da je održiv.

I ovdje također štrajk može biti postavljen u okvire jezika koji ne nameće razmišljanje tipa mi-protiv-njih. Posebno moramo biti oprezni da problem ne oblikujemo u terminima pohlepe. Bila to pohlepa korporacije, pohlepa bankara ili pohlepa bogatih, pohlepa je simptom, a ne uzrok svih naših suštinskih problema. Isto vrijedi za nemoralnost i korupciju. Psovanje perfidnosti nemoralnih korporacija i korumpiranih banaka ugađa našem bijesu i čini da se osjećamo pravični, ali je u konačnici distrakcija od dubljih sustavnih problema. Zbog toga bih kao izjavu misije dužničkog štrajka predložio nešto u sljedećem smislu: “Naš sadašnji financijski sustav koji se temelji na dugu drži kao taoce studente, obitelji i vlade, dok su čak i kreditori podložni nemilosrdnom pritisku da maksimiziraju profitabilnost. Vrijeme je da taj sustav prestane. Zbog toga mi obijamo platiti naše dugove, kako bismo skrenuli pažnju na nepravednost sustava koji društvo i planet vodi u propast.

Što mi zapravo želimo? Želimo li likovati nad lošim dečkima i biti pobjednici? Ili suštinski promijeniti sustav? Vi možda mislite da ova dva cilja ne mogu biti u kontradikciji. Ja mislim da jesu: prvo, zato jer uzorak “borba protiv zla” dolazi iz istog mentaliteta kao i naš kompetitivni, dominatorski sustav; drugo, zato jer demonizirajući one koje vidimo kao druge nagonimo ih na upravo ono ponašanje koje opravdava našu demonizaciju; treće, zato jer nemamo izgleda pobijediti moćnu elitu u njihovoj vlastitoj igri; četvrto, zato jer čak i ako pobijedimo postati ćemo bolji u njihovoj ulozi od njih samih; peto, zato jer ako regrutiramo saveznike na temelju motivacije trijumfiranja nad tim pohlepnim ljudima, oni će nas napustiti jednom kad postignemo taj cilj, čak i ako dublji sustavi ostanu nepromijenjeni. To je ono što se događa skoro svaki puta kada se svrgne neki diktator. Misleći da su pobijedili, ljudi odlaze kućama; netko drugi kroči u vakuum moći i uskoro se sve više-manje vraća na staro.

Tradicionalne populističke strategije kao što su štrajk, protesti, direktna akcija, građanski neposluh i tako dalje nemaju važnu ulogu u rušenju prevladavajuće priče. One su, međutim, same po sebi istovremeno opasne i nedovoljne za zadatak pred nama. Opasne su zato jer čak i ako dolaze iz mjesta suosjećanja i neosuđivanja, vrlo lako okidaju stare navike mržnje. Njihova je priroda da stvaraju dojam da postoje dvije strane, od kojih će jedna pobijediti, a druga izgubiti, od kojih su jedni dobri dečki, a drugi loši dečki. One su također nedovoljne jer staru priču remete samo na jednoj razini. Možda mogu poremetiti priču koju zovemo “ekonomija”, ali ostavit će nedirnut dublji, manje vidljiv mit koji definira našu civilizaciju i uzidan je u našu ekonomiju. Ovo ograničenje ne znači da te strategije nisu korisne i potrebne. No moramo također raditi i na drugim razinama. Stoga pogledajmo neke druge načine, neke druge vrste načina da poremetimo Priču o Odvojenosti.

Jedan primjer je “blokiranje kulture” koje seže od podvala kao što su lažni oglasi do kampanja poput “nacionalnog dana ne-kupovanja” i “tjedna ugašenog televizora.” Subverzivna i ilegalna umjetnost ála Banksy (umjetnik grafita) također spada u tu kategoriju kao možda i najezde klanova u uredske zgrade ili na poslovne konferencije. Likovi poput ‘The Yes Men’ koji utjelovljuju korporacijske i vladine dužnosnike u televizijskim intervjuima, također su blokatori kulture. Svi oni ukazuju na neautentičnost, ludilo i nehumanost dominantnih narativa.

Drugi oblik remećenja je jednostavno stvoriti živi primjer drugačijeg načina života, tehnologije, obrađivanja zemlje, novca, medicine, obrazovanja … i oprečnošću razotkriti ograničenost i disfunkcionalnost dominantnih institucija. Ne slažem se u potpunosti s izrekom Buckminstera Fullera “Nikada ne mijenjaš stvari boreći se protiv postojeće realnosti. Da bi nešto promijenio stvori novi model koji postojeći čini zastarjelim,” jer ponekad postojeća realnost guši te nove modele. Dozvoljava li kućni red vaše zgrade ugradnju toaleta za kompostiranje ili tratinu na krovu? Ali u tome ipak ima istine.

Hajdemo sada zahvatiti to na dubljoj razini. Konačno, naši sustavi zakona, ekonomije i politike zasnivaju se na nevidljivim mitovima, navikama i vjerovanjima. Mi moramo s pričom raditi i na toj razini. Studije gore spomenutog sveučilišta University of Michigan daju naslutiti što bi možda mogao biti taj dublji pristup. Istraživači su otkrili da su ljudi koji su bili prošli vježbe samo-afirmacije imali više sposobnosti da razmotre informacije koje su proturječile njihovim vjerovanjima nego oni koji nisu. Po svoj prilici su te vježbe doprinijele da se osjećaju manje ugroženi i stoga više otvoreni.

Najizravniji način remećenja Priče o Odvojenosti u njenim temeljima jest pružiti nekome iskustvo neodvojenosti. Čin plemenitosti, praštanja, pažnje, istine ili bezuvjetnog prihvaćanja nudi protuprimjer za svjetonazor odvojenosti, kršeći načela kao što su “Svatko sam za sebe,” te afirmirajući prirođenu želju za davanjem, stvaranjem, ljubavlju i igrom. Takva djela su samo pozivi –  ona ne mogu prisiliti nekoga da omekša svoje sustave vjerovanja koji se temelje na odvojenosti. Plemenitost se uvijek može interpretirati kao “On pokušava nešto dobiti od mene.” Opraštanje se može gledati kao manipulacija (što lažno opraštanje često i jest). Istina se može ignorirati. No bar je poziv prisutan.

Kada sam živio na Tajvanu u svojim dvadesetima upoznao sam čudesnog muzičara i umjetnika kog ću zvati W. Divio sam mu se i zavidio mu na njegovoj kreativnosti i slobodi i želio sam da se i on meni divi. Tako sam ga jednoga dana naveo na razgovor u kojem sam ga želio impresionirati spominjući usput kako tečno govorim kineski, kako sam zaradio puno novaca kao prevodilac i tako dalje. Svojski sam pokušavao biti nonšalantan kako ne bi izgledalo da se hvalim. On je pažljivo slušao, ali nije ništa govorio. Odjednom mi je sinulo da ne samo da W. nije bio impresioniran, nego da me je potpuno prozreo. Cijela moja igra bila mu je očita. Ali umjesto da me prozove zbog toga, zaobišao je moj sve veći stid gledajući me s ljubavlju u očima i nježno rekao, “Točno tako, brate.”

Te riječi bile su snažnije od svakog prijekora. Spustile su se na mene kao čudo. Tu je bio netko tko je vidio nešto čega sam se sam stidio, a ipak mi se nije pridružio u osuđivanju. On me slavio. Volio me u nečemu u čemu sam sebe nisam mogao voljeti. Bilo je to nešto što se nije uklapalo u moj svijet. Ne mogu reći da me to smjesta promijenilo, no to iskustvo bezuvjetnog prihvaćanja utisnulo se u moju psihu i “realnost” učinilo malo manje realnom.

Nakon cijeloživotnog vježbanja samo-odbacivanja, bezuvjetno prihvaćanje od strane drugog ukazuje nam na novu mogućnost. To je transformativna snaga koju svi posjedujemo. Svi mi možemo jedan drugome pružiti iskustva koja su živuća pobijanja vjerovanja Odvojenosti.

Jednom su Dalaj Lamu upitali, “Koja je najvažnija osobina duhovnog učitelja?” Njegov odgovor: “Veselje.” To veselje je neka vrsta poziva koji kaže, “Dobar je osjećaj biti ovdje. Ne bi li i ti želio doći?”

Opći princip remećenja priče proteže se dalje od djelokruga aktivizma, mnogo dalje od njegove tradicionalne koncepcije, vrednujući one akcije koje nisu bazirane na sili ili konfrontaciji. Jedan primjer bio bi nijemi svjedok: narod Amisha koji dupkom puni sudnice kao mirni svjedoci administriranja pravde, ili demonstranti pokreta Occupy koji nijemo gledaju kako kancelarka koja je naredila upotrebu paprenih sprejeva izlazi iz svog ureda. Ne znam kako je s vama, ali meni je lakše učiniti pravu stvar kada znam da netko gleda.

Hwang Dae-Kwon, kojeg sam predstavio ranije, pričao mi je o direktnoj akciji koju su poduzeli on i njegovi kolege pacifisti na gradilištu nove američke vojne baze u Koreji koja bi uništila stoljećima staro selo. Jednostavno su svako jutro i svaku večer odlazili na gradilište i satima izvodili “meditaciju klanjanja” (opetovano padanje ničice). Bez medijske kampanje. Bez plakata. Bez transparenata. Uskoro su ljudi postali znatiželjni i nedugo zatim pitanje se proširilo medijima. Stvari su išle dobro, rekao mi je Hwang, sve dok tradicionalni militantni demonstranti nisu odlučili da se uključe. Preplavili su sve svojom srdžbom i nasiljem i uskoro je medijsko izvještavanje postalo više neprijateljsko. Protest više nije prkosio postojećim narativima o zakonu i redu, ogorčio je demonstrante i tako dalje.

U ovim primjerima vidimo udruživanje aktivizma i duhovnosti opisano ranije u ovoj knjizi. Budući da su naši ekonomski i politički sustavi sazdani na našim zajedničkim pričama, akcije koje se ne obraćaju direktno političkim pitanjima ipak imaju politički utjecaj.

Od učesnika svojih seminara često tražim da podijele priče koje proširuju naše razumijevanje onoga što je realno, moguće, Način Svijeta. Nedavno je jedan čovjek iz Colorada imenom Chris opisao seminar o investiranju u nekretnine koji je vodio prije mnogo godina. Bio je to višednevni događaj s 160 investitora i bio je, po njegovom mišljenju, prilično dosadan.

Treći dan ga je nešto spopalo. Odložio je svoju prezentaciju i, kako je sam opisao, praktički prenio jednu vježbu koju je sam doživio na radionici Tonya Robinsona. Tražio je od svakoga u publici da posegnu u svoje novčanike i torbice i izvade nešto novca. “Ako nemate krupnih novčanica, posudite jednu od susjeda.” Onda im je rekao, “Dobro, sad zgužvajte novčanicu u šaci. Zatražit ću od vas da učinite nešto bez razmišljanja dok nabrojim do tri. Kad dođem do tri, uzmite novčanicu i bacite ju u zrak kriknuvši. Samo to učinite. Sada! Jedan, dva, tri!”

Cijela dvorana učinila je kako im je rečeno i kad su jednom kriknuli nisu mogli prestati vikati. Kada su se stvari napokon smirile rekao im je, “U redu, sad ću vam dati da birate. Možete ili pokupiti svoj novac, pokazujući time da vas novac kontrolira, ili ga možete ostaviti na podu jer ste vi gospodar novca.” Ostatak dana seminar je bio čudesan. Zrak u dvorani kao da je vibrirao.

Na kraju popodneva bilo je vrijeme da se napusti hotelski auditorij u kojem se događaj održavao. “Što ćemo učiniti s novcem?” pitali su učesnici. “Ako stvarno nismo robovi novca onda ćemo ga ostaviti ovdje na podu,” rekao je Chris. “To je poklon domarima dvorane.” Jedan je čovjek, mrgodeći se, dignuo svoj novac i bahato izašao. Drugi su ga ostavili tamo. Chris je još malo ostao u praznoj dvorani, tisuće dolara razbacano po podu. Uskoro su došli hotelski čistači. Petero njih. Zapanjeno su zastali na mjestu, otvorenih usta, buljeći u pod. Što da rade?

Naravno, pošli su da pitaju čovjeka u odijelu. “Señor,” rekli su, “što je ovo?” Nisu baš dobro govorili engleski, a Chris nije uopće govorio španjolski. Pokušao im je objasniti da je to za njih, ali uzalud. “Za vas, za vas,” rekao je, ali bilo je to kao da ga ne mogu čuti. U njihovom je svijetu bilo nemoguće da bi to bila istina.

Uskoro su pozvali svog nadglednika, a Chris mu je objasnio da je novac za osoblje. Kad je nadglednik konačno shvatio da je to zaozbiljno svladale su ga emocije i on se rasplakao. “To je više novca nego što su ikada zaradili za cijeli mjesec,” rekao je. “Ne znam što ste vi dečki ovdje radili, ali uvijek ste dobrodošli u naš hotel!”

Magija se nastavila i preostala dva dana seminara. Chris je sudionicima ispričao o osoblju, a duh plemenitosti bio je zarazan. Ljudi su plaćali za one iza sebe kada su išli na ručak. On je nastavio zanemarivati tekst pripremljen za seminar i govorio je iz neke vrste intuitivne rječitosti. Svaki proces u koji ih je uvodio bio je zapanjujući.

Godinama nakon toga, kaže, još uvijek je od učesnika dobivao mailove u kojima su mu pisali da njihov život nakon toga više nikada nije bio isti. “Recite kada održavate drugi seminar,” rekli su. “Nije mi važna tema.”

Moć tog plemenitog djela nadmašivala je puki ekonomski učinak na radnike domare. Njegova moć ležala je u njegovom kršenju zakona realnosti koje su domari, njihov nadglednik i učesnici seminara do tada poznavali. Nemoguće se dogodilo, taj dan. Iskustva poput ovog govore nam, “Svijet ne funkcionira na način kako ste mislili. Područje mogućeg veće je nego što ste vjerovali.”

  1. Za diskusiju o ovom istraživanju vidi članak Joea Keohanea “Kako se činjenice osvećuju” (“How Facts Backfire”) u izdanju časopisa Boston Globe od 11. srpnja 2010. godine.