Jednoga je dana Konfucije šetao sa svojim učenicima kad su naišli na dva dječaka koji su se prepirali. Konfucije je upitao dječake o čemu se spore. Rekli su mu da se prepiru oko toga je li sunce bliže u zoru, a dalje u podne, ili je dalje u zoru, a bliže u podne. Jedan od dječaka je zaključio da sunce izgleda veće u zoru, a manje u podne, pa mora da je bliže u zoru, a dalje u podne. Drugi je zaključio da je u zoru hladno, a u podne vruće, pa sunce mora da je dalje u zoru, a bliže u podne. Konfucije nije znao kako da ustanovi koji je od njih u pravu. Dječaci su mu se narugali, “Tko je rekao da si ti tako pametan?”

Ovo je priča iz drevne zbirke Taoističkih alegorija poznatih kao Liezi, u prijevodu Thomasa Clearyija, u knjizi Vitalnost, energija, duh: Taoistička knjiga porijekla (Vitality, Energy, Spirit: A Taoist Sourcebook).Cleary objašnjava, “[Priča] ilustrira ograničenja diskurzivnog rezoniranja, time indirektno aludirajući na opsežniju funkciju svijesti. Prikazano kao šala na račun Konfucija, ona ilustrira kako logika može biti suvisla u okvirima svojih vlastitih postulata, ali istovremeno neučinkovita ili netočna u širem kontekstu.”

Vidjeli smo već kako je mnogo od onoga što smatramo stvarnim, istinitim i mogućim, posljedica priče u koju smo usađeni. Vidjeli smo kako logika Odvojenosti neminovno vodi očaju. Vidjeli smo kako je zlo posljedica percepcije odvojenosti. Vidjeli smo kako je cijelo zdanje civilizacije sagrađeno na mitu. Vidjeli smo kako su civilizacije zapravo bile uhvaćene u stupicu svojih “vlastitih postulata”, svoje ideologije jačanja kontrole da bi se popravio neuspjeh kontrole. Vidjeli smo kako toliko mnogo naših napora da promijenimo svijet uključuju navike odvojenosti, ostavljajući nas bespomoćne da izbjegnemo ponavljanje istoga u beskonačnim verzijama.

Kao što predlaže Cleary, da bi izašli iz te zamke mi moramo djelovati u širem kontekstu, opsežnijoj funkciji svijesti. To ne znači samo nastaniti novu priču već i raditi u svijesti priče. Konačno, ako je naša civilizacija sagrađena na mitu, da bismo promijenili civilizaciju mi moramo promijeniti mit.

Do sada bi već trebalo biti jasno da ovo nije recept za nedjelovanje ili samo za riječi. Svaka akcija otvorena za simboličku interpretaciju može biti dio pričanja priče. A to je svaka akcija. Mi ljudi smo životinje koje kreiraju značenje uvijek u težnji da svijetu damo smisao. Kada se Pancho Ramos Stierle nasilnom policajcu obratio s ljubaznim poštovanjem on je otvorio pukotinu u njegovoj priči o svijetu.

Paradoksalno, akcije kreirane s namjerom da budu simboličke obično su manje snažne u remećenju priča nego akcije poduzete ozbiljno. Čitao sam o plemenu Shuar u Ekvadoru koji su se zavjetovali da će se silom suprotstaviti uništavanju svojih tropskih šuma od strane rudarskih kompanija u potrazi za bakrom i zlatom. Jedan shuarski poglavica, Domingo Ankuash, kaže,”Šuma nam je uvijek davala sve što trebamo i mi je planiramo braniti snagom koplja kao naši preci. Da bi došli do zlata morat će prvo ubiti svakog od nas.”

Razmotrimo snagu ovih riječi. One nisu proračunato sredstvo za PR. Shuari su već protjerali rudarske ekipe sa nekoliko preliminarnih lokacija. To divlje pleme očito je voljno umrijeti da bi zaštitili svoju zemlju. Njihove riječi su skroz-naskroz iskrene.

S druge strane, ako uspiju, to neće biti zato jer su njihova koplja nadvladala tenkove, strojnice, helikoptere, sredstva za uništavanje lišća i buldožere koje bi vlada mogla angažirati kako bi zaštitila rudarske kompanije. Nije moguće da industrijsku civilizaciju nadvladaju silom. Ipak je industrijska civilizacija glavna sila koja iskorištava svaki mogući izvor pohranjene energije kako bi nametnula silu materijalnom svijetu. Sila je esencija naše civilizacije i naše tehnologije. Shuari neće pobijediti industrijsku civilizaciju po njenim vlastitim pravilima.  Ipak će Shuari pobijediti. Hajde da shvatimo zašto. Koju igru oni igraju? Ako to možemo razumjeti, mi koji težimo promjeni, tada možda i mi možemo pobijediti.

Koju god igru igrali možda je možemo prepoznati kao onu istu igru koju je Diane Wilson igrala u ranije ispričanoj priči, istu igru koju je igrao Pancho, možda istu igru koju igraju domorodačke žene u zapadnoj Kanadi članice pokreta Ne više lijene (Idle No More) da bi zaustavile pustošenje svoje zemlje. U nekom smislu, svi su ti ljudi naivni. Takvi pokreti ne postižu uvijek svoju svrhu – ili postižu na neki način koji ne možemo vidjeti? Što je sa svim istrijebljenim plemenima koja su umrla štiteći ekosisteme koji više ne postoje? Jesu li njihovi napori bili uzaludni? Hoće li vaši napori da stvorite ljepši svijet biti uzaludni?

Prva stvar koju uočavam u vezi Shuara je da su posvećeni zemlji, šumi, plemenu i onome što im je sveto. To nije ustrašeni odgovor na prijetnju; uistinu, opirući se Daljem Maršu Napretka  oni su suočeni s puno većim osobnim rizikom nego da se s njim šutke pomire.

Druga stvar koju primjećujem je da se oni ne bore protiv nečega; oni se bore za nešto. Oni imaju viziju svoje zemlje kakva bi ona trebala biti. Oni imaju nešto veće od sebe samih čemu se mogu posvetiti. Slutim da će produbljivanjem njihove angažiranosti na otporu njihova vizija onoga čemu služe rasti. Nasuprot tome, mnogi današnji aktivisti zaokupljeni su zaustavljanjem ovoga ili onoga; rijetko svoju viziju izražavaju u terminima onoga što žele stvoriti ili veće stvari kojoj služe. Jedan simptom ovog nedostatka je cilj “održivosti”. Što ustvari želimo održati? Je li svrha života puko preživljavanje? Jesu li kreativne snage, jedinstvene za ljudsku vrstu, bez svrhe u postojećem redu prirode? Mi bismo trebali biti u stanju vidjeti viziju onoga što je moguće da bismo joj se mogli posvetiti.

Treća je stvar da, iako Shuvari svoj otpor nisu zamislili sa simboličkom namjerom, unatoč tomu oni su moćni nositelji značenja. Oni su priču o tome, kako je savršeno u redu uzimati minerale iz Amazonije, učinili puno teže održivom. Rudarske kompanije daju sve od sebe da bi konstruirale tu priču – drveće će biti presađeno, bezvrijedni otpaci će biti spremljeni u sigurne zatvorene bazene, a uz to Shuari u lovu ubijaju divljač i njihova djeca ne pohađaju školu – i da tim apsurdima dodamo još jedan, da su Shuari zatucani divljaci koji ne znaju što je za njih dobro, možda je više no što priča može izdržati, kad Shuari tako žarko vjeruju da su voljni položiti svoje živote.

Ako Shuari uspiju sačuvati svoju domovinu, to neće biti zato jer su njihova koplja nadvladala  civilizacijske strojnice. Bit će to zato jer priča koja opravdava njihovo ubijanje i uzimanje minerala nije bila dovoljno snažna da se odupre izazovu. Bit će to zato jer je dovoljno ljudi na ključnim položajima odbilo da se lati pušaka, bombi i buldožera. Bit će to zato jer smo se mi – industrijalizirani svijet – uzdržali od upotrebe sile koja nam je na raspolaganju. Jaka priča bila bi sposobna opravdati i racionalizirati sve što je potrebno da se dobije to zlato. Prije pola stoljeća malo bi ljudi oklijevalo da se složi da je nažalost nužno ukloniti indijance s puta napretka. Do nedavno mi nismo imali nimalo grižnje savjesti da ubijemo “i zadnjeg od njih”. No danas je naša priča oslabila.

Kada je priča mlada i krepka ona ima neku vrstu imunog sustava koji je izolira od kognitivne disonance. Nove činjenice koje se ne uklapaju u priču lako se odbacuju. One izgledaju strane. Imuni sustav reagira na različite načine. On može napasti nositelja informacija koje izazivaju poremećaj: “Kakve kvalifikacije ima taj momak?” On može prikupiti nekoliko uvjerljivih pobijanja i praviti se da prestupnik nije mislio na njih i da nema na njih odgovor: “Ali tehnologija je uvelike produljila ljudski životni vijek i zato moramo od nekuda dobiti minerale.” On može apelirati na implicitno pretpostavljenu ispravnost sustava: “Doista, znanstvenici i inženjeri ustanovili su da je to ekološki najprihvatljiviji način da se to radi.” Ili može uvredljive informacije odbaciti u koš s natpisom “anomalija”, ili ih jednostavno ubaciti u memorijsku rupu.

Kada priča ostari niti jedna od ovih imunih akcija ne radi tako dobro. Nekonzistentni podaci, čak i kada se ne uvažavaju, ostaju visjeti u zraku. Kao tijelo koje stari ili maternica prije poroda, priča postaje sve manje udobna. To je razlog zbog kojeg bi ljudi poput Shuara mogli uspjeti u onome u čemu drugi poput njih nisu uspjeli tisućama godina do sada. Njihov otpor mogao bi nas izgurati iz priče koja omogućava pljačku.

Shuari nisu miroljubiv narod i otjerali su ekipe i mašineriju pod prijetnjom sile. No, oni nisu u ratu, u smislu da im je cilj pobijediti neprijatelja. Nasuprot tome, veći dio naše popularne kulture i mentalitet rata pobjedu vide u terminima savladavanja, silom, krivaca za zlo. Tako na primjer, u filmu Avatar, koji opisuje situaciju vrlo sličnu Shuarima, izmišljeni Na’vi kopljima, lukovima i strijelama i velikim životinjama svladavaju svemirske letjelice i artiljeriju ljudskih osvajača. Kada je ubijen vrhovni general ljudi, tada je pobjeda kompletna. Nema drugog načina jer je on opisan kao nepopravljiv. Na sreću, Shuari izgleda nisu zaraženi virusom ideologije “zla”. Oni se ne bore protiv rudarskih kompanija. Oni se bore protiv rudarenja.

Volio bih vidjeti drugačiji kraj Avatara. Volio bih vidjeti da se planet infiltrira u nervni sustav ljudi tako da kada unište svoje drvo-svijeta i sami osjete njegovu bol, brišući granicu mi/oni koja im je omogućavala da planet vide kao puki izvor sredstava. To je upravo ona promjena percepcije koju naša civilizacija mora proći. Zato jer ne mislim da će nas Shuari savladati svojim kopljima.

Ipak, oni bi svojim kopljima, svojim riječima i drugim akcijama možda mogli nadvladati naše priče. U tome bismo im se svi mogli pridružiti i učiti od njih. Koja je razlika između simbolički moćne sile koju koriste Shuari i uobičajenog nasilja i terorizma? Napokon, mali je korak od nužno asimetrične borbe Shuara do onog što ljudi danas zovu terorizmom. Ne bih se čudio da ekvadorska vlada uskoro taj pridjev pridijeli Shuarima.

Ja ovdje neću pokušavati da prodrem u gusti splet razlika između terorizma i asimetričnog ratovanja te mogućih opravdanja za svako od njih. Samo ću reći da dok se selimo sa konkretnog (zaustavljanje buldožera da ruše ovo ovdje drveće) na apstraktno (borba protiv neprijatelja ili simbolička borba za neki cilj), mi ulazimo u opasno područje.

Da citiram Martina Luthera Kinga Jr., možete ubiti mrzitelje, ali ne možete ubiti mržnju; ustvari, samo pokušavanjem stvorit ćete čak još više mržnje. Štoviše, u današnjem svijetu vi ste osuđeni na neuspjeh jer oni na vlasti vas mogu lako poubijati.

Da bi vidjeli kako je duboko ukorijenjena navika odvojenosti zvana “pobijediti zlo”, pogledajte kako konzistentno svaki pokušaj za uspostavljanje socijalne ili političke promjene formuliramo kao “bitka”, “borba” ili “kampanja”. Sve vojne metafore. Govorimo o “mobiliziranju naših saveznika” kako bismo izvršili politički “pritisak” i “prisilili” naše protivnike da se “predaju”.

Ponovo, ja ne kažem da nikada nije vrijeme za borbu, niti mi je ovdje namjera postaviti dugačku i nijansiranu debatu o nenasilju. U široj interpretaciji, nasilje – koje “krši” granice druge osobe – je neizbježno. Javni protest koji uzrokuje zastoje u saobraćaju izgleda nasilno jadniku koji svaki dan putuje na posao iz predgrađa po sat vremena. Na prijelazu u novi svijet remećenje starog je neizbježno. No kada nasilje dolazi iz mržnje i demonizacije drugih, tada je ono zasnovano na neistini. Nemojmo se dati zavarati i navesti na upotrebu poznatih, udobnih taktika i metafora sile kada su nam možda na raspolaganju moćniji procesi za promjenu.

Razlog što prkos Shuara budi u nama osjećaje nije to što su oni voljni ubiti za svoj cilj; nego je to što su oni voljni umrijeti za njega. To je, u svojoj čistoj formi, služenje nečem većem od sebe. To je ono za čim bi se trebali povoditi ako želimo zajedno stvoriti ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć. To je i način da nadiđemo odvojeno sebstvo, jer ponizno prihvatiti služenje znači stopiti se s nečim većim, nečim čija se snaga da pospješi promjenu proteže dalje od našeg shvaćanja kauzalnosti. Tada se može dogoditi neočekivano, nevjerojatno, čudesno.

Što čvršće stojimo u široj Priči o sebi, Priči o međupovezanosti, to postajemo snažniji u kidanju Priče o Odvojenosti. Mislim da nas pitanja nasilja i nenasilja, etike i principa, dobrog i lošeg, vode u konceptualni labirint. Pogledajte, sunce je bliže u podne. Ne nije, nego u zoru. Svako zlo djelo i svako kukavičko nedjelovanje koji su bili počinjeni na ovoj zemlji bili su opravdavani principom – logikom priče. Dok se trijeznimo od dugotrajnog trovanja Pričom o odvojenosti imamo šansu ući u “sveobuhvatniji način funkcioniranja svijesti” – svijest priče. U njoj se pitamo, “U kojoj ću ja priči stajati?”