Ako vas nešto ugrize, to je u vašoj odjeći.

-Svahili poslovica

 

Tvrdio sam da će promjena doći ne od prevladavanja vladajućih struktura, već kroz njihovu transformaciju. Rekao sam da smo mi u osnovi isto biće koje gleda napolje na svijet kroz mnogo pari očiju. Opisao sam kako naša percepcija zla dolazi od nedostatka razumijevanja toga kako je biti druga osoba. Tvrdio sam da ono što činimo drugima, činimo sebi i da je to nešto što možemo osjetiti. I pozivao sam se na princip darivanja, da smo svi mi ovdje kako bismo svojim darovima doprinijeli nečem većem od nas samih i da nikada nećemo biti zadovoljni ako to ne radimo. Kao odgovor na sve ovo, ljudi ponekad iznesu protuprimjer psihopata, poseban podskup čovječanstva koji navodno ne posjeduje nikakvo suosjećanje, nikakvu sposobnost da voli i nikakav sram.

Ti ljudi, tako se govori, žive samo za sebe, ne pateći ni od kakve grižnje savjesti dok nemilosrdno slijede kratkoročni vlastiti interes. Bezosjećajni, šarmantni, karizmatični, odvažni i nemilosrdni, skloni su tome da se dignu do vrha u poslu i vlasti. U velikoj mjeri oni su ti koji vladaju i bilo bi naivno misliti da bi ih zaustavilo išta osim sirove sile. Bez milosti, bez savjesti, čak i bez sposobnosti da išta osjećaju osim nekoliko osnovnih proto-emocija, oni su utjelovljenje zla. Prema mnogim istraživačima, oni nikada ne mogu biti izliječeni. Oni ne žele biti izliječeni. Sretni su takvi kakvi jesu.

Nitko se ne slaže oko toga što uzrokuje psihopatiju. Jedan od najistaknutijih učenih ljudi na tom polju, Robert Hare, jednostavno kaže da nitko zapravo nema pojma. Mogla bi postojati neka vrsta genetske predispozicije prema psihopatiji, ali čak niti to nije sigurno.

Ova priča, takva kakva jest, ponovo u naš svjetonazor uvodi priču o dobru protiv zla. Tko zna tko je psihopat, a tko nije? “Psihopat” postaje znanstveno potvrđen izraz za “zlu osobu”.

Pozivanje na psihopatiju kako bi se potvrdila priča dobro-protiv-zla i sve što dolazi sa time (kao što je neophodnost sile kao primarnog sredstva za mijenjanje svijeta) dovodi u zabludu. Ako dopustimo na trenutak da postoji zasebna kategorija nepopravljivih ljudi koje nazivamo psihopatima, također je istina da su uvjeti pod kojima oni uspijevaju sustavni. Tradicionalni stavovi evolucijske biologije kao i ekonomije u osnovi tvrde kako je naša bazična priroda nešto prilično psihopatsko: kako smo natjerani da maksimiziramo vlastiti interes te kako one osobine za koje se čini da proturječe vlastitom interesu postoje zato što ga, na neki način koji nije očit na prvi pogled, ustvari promiču. Na um pada primjer altruizma kao vrste predstave s ciljem parenja ili velikodušnosti kao načina za stjecanje statusa ili kontrole nad drugima. Ova paradigma je utkana u naš ekonomski sustav. Ako vi ne maksimizirate vlastiti interes svoje firme, one firme koje to učine nadmašit će vas. Čak i kao potrošači koji pokušavaju iskoristiti najbolju priliku, pobuda sadržana u cijeni često je u suprotnosti s impulsom da se radnicima koji su izradili artikl plati egzistencijalni minimum ili da se primijene odgovorne prakse prema okolišu. Takvi artikli su skuplji. Živeći u sustavu koji nagrađuje psihopatiju, nije slučajnost da se psihotični podignu do vrha i da psihopatske tendencije unutar svakoga od nas isplivaju na površinu. Pogreška je kriviti psihopate za naše sadašnje stanje; oni su rezultat, ne uzrok.

Pod kojim okolnostima vi postajete hladna, bezosjećajna osoba? Pod kojim okolnostima isključujete svoju empatiju? Kada manipulirate drugima radi svoje koristi? Kada primjećujem da sam to radim, obično kada se osjećam nesigurno.

Nesigurnost je ugrađena u našu Priču o svijetu: odvojeno sebstvo u neprijateljskom svemiru natjecateljski raspoloženih drugih, nasumičnih katastrofa i bezličnih sila prirode. Nesigurnost je također ugrađena u strukture koje proizlaze iz te priče, na primjer naš ekonomski sustav koji nas baca u natjecanje kako bismo zadovoljili osnovne potrebe čak i kada, objektivno govoreći, postoji obilje za sve. Sam život u masovnom društvu gdje lica koja vidimo nemaju imena, gdje neznancima plaćamo za zadovoljavanje naših potreba i gdje čak i naši susjedi malo znaju o našim pričama, doprinosi istoj sveprisutnoj nesigurnosti. Naše ponašanje u svijetu odvojenosti potvrđuje premisu tog svijeta: pretvara nas u sebične kvazi-psihopate koji maksimiziraju korist.

Ako uzmemo bilo koju kulturalnu osobinu, uvijek postoje neki ljudi koji ju utjelovljuju u ekstremnom obliku predstavljajući ogledalo u kojem možemo prepoznati sebe same. To bi bili psihopati.

Ipak, ljudi s psihopatskim tendencijama danas zaista imaju mnogo moći i osujetit će bilo što što tu moć izaziva. Znači li to da naposljetku moramo upotrijebiti silu? Ne želim to kategorički isključiti. Postoje okolnosti u kojima bih ja osobno mogao upotrijebiti silu, na primjer ako bi netko ugrožavao moju djecu. Ali opasno je ekstrapolirati iz ovih situacija: neće proći dugo, a netko će skovati scenarije sa “bombom koja otkucava” kako bi opravdao mučenje u političke svrhe argumentirajući da su na neki indirektan način ugrožena nečija djeca. Nadalje, čak i pokušaj da se postave etička pravila kako bi se razlučilo kada nasilje je, a kada nije opravdano produljuje opasnu zabludu: da je način na koji bismo trebali (a ponekad to i činimo) donositi odluke taj da unaprijed osmislimo osnovne principe i u danom trenutku djelujemo prema tim principima. U stvarnosti, štogod da ja pišem u ovoj knjizi i koja god vjerovanja propovijedam, kada bi moja djeca zaista bila ugrožena siguran sam da bi prevladalo nešto drugo. Bih li se borio? Možda. Bih li se mirno suočio sa čovjekom i rekao, “Mora da ste prilično očajni ako radite ovo. Kako vam mogu pomoći?” Možda. Ovaj izbor sigurno bi dijelom ovisio o životnom iskustvu i učenju. Da sam duboko u teoriji i praksi istražio nenasilje, možda bih ga mogao uspješnije primijeniti onda kada borba ustvari nije najbolji izbor. Ali apsorbirati i integrirati duh nenasilne akcije vrlo je različito od njegovog postavljanja kao pravila i zamišljanja da ću biti sposoban silom primijeniti to pravilo na sebi kada dođe trenutak. Težiti tome da se bude “čovjek od principa” jedna je vrsta odvojenosti, dio programa kontrole. On pokušava prijeći preko intuicije, instinkta i često srca. Koliko je strahota u povijesti bilo opravdavano nekim principom?

Što zapravo mislimo kada kažemo da psihopati imaju moć u našem društvu? Moć u ljudskom društvu ovisi o sustavu dogovora unutar tog društva. Psihopatski rukovoditelj korporacije nema moć zato što on osobno ima velike mišiće ili velike pištolje. Njegove prisilne i manipulativne moći velikim dijelom ovise o novcu i s njim povezanoj aparaturi korporativne vlasti. Na dnu svega toga zaista jesu mišići i pištolji spremni da obuzdaju one koji odbijaju slijediti pravila, ali ipak, on osobno ne rukuje tim pištoljima. Njima rukuje savršeno pristojno osoblje policije i osiguranja koji nisu puno veći psihopati od bilo koga drugoga.

Drugim riječima, moć u kompleksnom društvu proizlazi iz priče: iz sustava dogovora i naracija koji čine okosnicu našeg svijeta. Naša trenutna priča omogućava napredovanje psihopatije i osnažuje psihopata. Zbog toga što je priča, a ne sila, ta koja na kraju osnažuje one koji imaju moć, mi moramo reagirati na razini priče, ne sile, kako bismo im oduzeli moć i promijenili sustav. Radi toga je kontraproduktivno zagovarati silu kao primarno oruđe promjene – to prvenstveno učvršćuje istu Priču o odvojenosti koja je u korijenu našega stanja. Jedan aspekt toga je priča o dobrim ljudima koji konačno ustaju kako bi srušili loše ljude.

Hajdemo stoga krenuti korak naprijed u propitivanju kategorije psihopata. Je li istina da je psihopat jednostavno rođen bez empatije? Drugo objašnjenje je da psihopat ima empatiju, ali ju je isključio u ranoj dobi što ga je učinilo nesposobnim/nesposobnom da osjeća. Zašto bi se to dogodilo?

To bi moglo biti zato što je psihopat sušta suprotnost onoga što mi mislimo. Što ako psihopat nije netko rođen bez osjećaja već baš netko rođen s izvanrednim kapacitetom za empatiju i osjetljivost na emocionalnu bol? Nesposoban da izdrži njenu silinu, on ju potpuno isključuje. Većina nas ne treba to raditi jer golema bol svijeta na nas ne utječe tako jako. Ili, mogli bismo reći, utječe na nas na drugačije načine, možda je bol dublja, manje izravna, manje surova.

Vjerojatno se možete sjetiti mnogih načina na koje naša kultura odgajanja djece doprinosi isključivanju osjećaja, posebice kod dječaka. Ne samo u djetinjstvu, time je prožeto cijelo naše društvo. Jeste li se ikada pitali zašto je “cool” dominantan izraz odobravanja zadnjih pedeset godina? Zašto je “cool” isto što i “dobro”? Zašto je poželjno biti cool u vezi svojih osjećaja, ne osjećati previše, ne mariti previše, ne biti ozbiljan u vezi ničega? Jedan razlog mogao bi biti poriv povlačenja od svijeta suviše bolnog da bi se mogao podnijeti. Drugi je da prepoznajemo bankrot tolikih stvari za koje bismo trebali mariti. Vijesti u medijima nude nam beskrajan niz trivijalnosti i pantomima, redovito isprekidanih šokantnim i na prvi pogled nepovezanim užasima na koje se učimo ne osvrtati. Da li se privikavamo na njih zato jer smo i sami pomalo psihopati? Ili možda osjećamo da su oni neka vrsta predstave, simptomi dublje bolesti? Možda se suzdržavamo jer je priča koja prevladava zamračila mnogo od onoga za što zapravo želimo mariti.

Mnogo klasičnih psihopatskih ponašanja imaju smisla unutar konteksta općeg isključivanja osjećaja. Otvrdnut na osjećaje, psihopat ipak, kao svi mi, ima jaku fiziološku potrebu da osjeća. Stoga se odaje impulzivnosti, drami, besmislenom rizičnom ponašanju koje uopće ne doprinosi njegovom vlastitom interesu. Privući će ga bilo što dovoljno moćno da prodre kroz zidove koje je sagradio. Za neke, to može biti intenzitet zaluđenosti, za druge, ubojstvo, a za neke druge sklapanje velikog ugovora. To može biti veliki rizik, veliki utržak, veliko kockanje. Mnogi psihopati ovisni su o takvim stvarima koje čine da se osjećaju živima, kažu ponekad. Većina akademskih istraživača vjeruje kako je psihopatija spoj dviju međusobno nezavisnih osi varijacije: nedostatak empatije i impulzivnost. Prema mojoj hipotezi, to dvoje je blisko povezano. Rizično ponašanje pokušaj je da se prekine nedostatak osjećaja.

Moram priznati da postoji vrlo malo istraživanja koja podržavaju ovu hipotezu. Ja je temeljim na vlastitom iskustvu – prvo i ponajprije sa samim sobom. Ja sam bio iznimno osjetljivo dijete te sam, poradi traumatičnog zlostavljanja od strane vršnjaka u ranom pubertetu, naučio isključiti većinu svojih osjećaja. Iako isključivanje nije bilo niti blizu tako duboko kao kod psihopata, ipak mi je omogućilo radim neke prilično bešćutne, manipulativne stvari. Također sam pokazivao druge psihopatske osobine kao što je impulzivnost i naklonost drami. Ulovljen u stupicu tuposti  očajnički sam želio osjećati. Riječi pjesme Torija Amosa su govorile za mene: ‘Daj mi život, daj mi bol, daj mi natrag mene samog.’

Uz to sam također imao opsežne odnose s nekoliko psihopatskih pojedinaca od kojih je barem jedan to bio u velikoj mjeri: čovjek čija nemilosrdnost nije poznavala granice. Zvati ću ga C. Imao je i druge klasično psihopatske osobine: spretna samoopravdanja, potpuni nedostatak srama, ekstremnu impulzivnost, izuzetnu karizmu i veliku fizičku hrabrost koja je često prelazila u ludost. Međutim bilo je nekoliko prilika kada sam na trenutak opazio nešto drugo, nježnost ili čistoću koja bi se iskazivala na vrlo smotane načine primjerice kao spontani, tajni i ponekada velikodušni činovi darežljivosti ili brižnosti. Oni su se razlikovali od ciničnih varki koje je rutinski glumio kako bi se doimao kao sjajan tip. Postojalo je nešto drugo, pravo ljudsko biće. Koliko ja znam, pravo ljudsko biće još uvijek je duboko zakopano, ali ono je unutra i moglo bi se jednoga dana na neki način probuditi.

Bila transformacija moguća ili ne, s praktične strane većinu psihopata vjerojatno treba zaustaviti. Upustio sam se u razmatranje porijekla psihopatije iz dva razloga. Jedan je kako bih ponudio alternativu za ovu čestu raspravu o postojanju zla. Promatrajući svijet oko nas nekada se odista čini kao da psihopati vladaju. Moja poanta je da je zlo posljedica, ne uzrok, te da krećući u rat protiv njega mi promičemo uzrok rata. Psihopatija je ekstremni izraz nečega što postoji u svima nama i u kulturi koja nas okružuje. Ona dolazi od isključivanja našeg proširenog bića.

Drugi razlog što sam se upustio u ovu temu jest u tome što transformacija psihopata ima implikacije za transformaciju naše civilizacije. Iskorištavanje prirode i ljudi za vlastite ciljeve, primjenjivanje površnog šarma kako bi se u zamku uhvatile druge kulture, opravdavanje svega što čini rječitom pričom o napretku, našoj civilizaciji baš i nije nedostajalo psihopatologije. Na individualnoj razini, naravno, mi osjećamo empatiju za vrste, kulture i ekosustave koji stoje na putu razvoju, međutim kolektivno samo sporadično djelujemo kako bismo ga zaustavili – kao moj prijatelj i njegove povremene geste izobličene humanosti. Štoviše, pitanje „Kako možemo naučiti ponovo osjećati?“ utječe na sve, ne samo na one koje zovemo psihopati, jer je svatko od nas, na svoj način, odsječen od osjećajne veze sa dijelovima naših proširenih sebstava.

Zapravo, ja znam da se psihopati mogu promijeniti jer poznajem jednog koji se promijenio. U vrijeme kada sam podučavao na sveučilištu dvadesetogodišnji student došao je u moj ured s poprilično šokantnim priznanjem. Rekao mi je tonom kao da iznosi gole činjenice, bez znakova hvalisanja niti srama: “Ja sam glavni trgovac kokainom na veliko u ____. Ostvarujem prihod od gotovo 10,000 dolara tjedno u gotovini i cijelog ga potrošim. Svaki dan pijem Dom Pérignon. Kada noću izlazim imam četiri tjelesna čuvara iz centra grada. Čuo sam da državno tužilaštvo ima dosje o meni, ali nije me briga.”

Rekao sam mu, “Pa, to zvuči prilično dobro, u čemu je onda problem?”

On je rekao, “Nekako sam umoran od toga. To mi ništa ne znači. Hodam kroz kampus i sve što vidim su hodajuće novčanice od 100 dolara umjesto lica. Svaki od njih će dati 100 dolara svojem dileru koji će ih dati svojem distributeru, koji će ih dati meni. To me više ne uzbuđuje. Mislim da ću morati odustati od svog posla.”

“To neće biti lako”, upozorio sam. Jednom u tom svijetu, skoro je nemoguće napustiti ga. “Tisuću ruku vući će te natrag.”

F-u nije bilo lako promijeniti posao. Kao što izgleda vrijedi za većinu psihopata, osim što mu je nedostajalo empatije, bio je izniman na razne načine: posjedovao je također izvanrednu kreativnost, karizmu i snalažljivost kao i nestrpljenje za konvencionalna pravila i običaje. U skoro svakom poslu vrlo bi se brzo sudario s pitanjem “Zašto bih?”. Njegov prvi posao bio je u trgovini sladoledom gdje je brzo razvio stav “Uzmite si sami svoj prokleti sladoled!”. Dobio je posao u agenciji za prodaji hipoteka, u svom prvom mjesecu probio sve rekorde, onda dao otkaz. Počeo se baviti fotografijom i, unatoč tome što nije imao nikakvog iskustva, za nekoliko mjeseci zarađivao je tisuće dolara po snimanju – ne samo zbog svoje sposobnosti prodavanja već zbog svoje sposobnosti da natjera klijente da odbace svoj uobičajeni obrambeni stav. To je malo dulje održalo njegovo zanimanje, ali uskoro niti u tome nije vidio smisao. Želio se više usredotočiti na kreativni izričaj pa mu se nije dalo gnjaviti sa stvarima koje se obično rade kako bi se skupo naplatilo. Počeo je raditi besplatno.

Tijekom tog razdoblja F. je počeo doživljavati ogromnu emocionalnu i psihičku bol, pogotovo kada je odlučio da prestane piti. Postao je osoba ne s prosječnim, već izvanrednim kapacitetom za osjećanje. Danas svoje vrijeme provodi kod kuće sa svojim malim sinom i igrajući se fotografijom i drugim digitalnim umjetnostima. Ja ne znam kuda će na kraju usmjeriti svoje silne kapacitete. Naše društvo ne nudi konfekcijske pozicije za ljude kao što je on. On je morao umanjiti sebe samog kako bi se uklopio. Kako bi izgledao svijet kada bi se proširio da prihvati takve ljude?

Njegova situacija je situacija svih nas. Društvo nas čini izvještačeno malenima kako bismo mogli stati u njegove kutije, projekt u kojem sami postajemo suučesnici. Ako je program smanjivanja neuspješan ili ako se uskraćena energija ne može obuzdati, onda društvo neće imati mjesto za vas. Nemoguće je u potpunosti osjećati i još uvijek biti funkcionalan član normalnog društva. Kada previše osjećamo, previše marimo, a uloge u koje smo postavljeni koje podmazuju kotače mašine, postaju nepodnošljive – dobra vijest, pošto je to ista mašina kojom vozimo preko ruba litice.

Sjetite se drugog razloga za “cool” koji sam dao poviše – naše prepoznavanje bankrota stvari koje su nam dane da brinemo za njih. Psihopati ovu kvalitetu imaju u ogromnoj mjeri: ne samo da su pod pritiskom natprirodno cool već su relativno otporni na mnoge mehanizme nagrađivanja i sramoćenja koje društvo koristi kako bi s nama upravljalo. Mnogi aktivisti također bi htjeli biti slobodniji od ovih ograničenja, posebice kada posao koji radimo krši mnoge društvene norme. Biti slobodan od mišljenja ljudi samo je jedna od mnogih poželjnih psihopatskih osobina. Ustvari, psihopati imaju mnoge osobine koje se obično povezuju s duhovnim učiteljima kao što je nevezivanje, sposobnost fokusiranja, bivanje u sadašnjem trenutku i hrabrost. Zaista, moglo bi se pokazati kako su određeni slavni duhovni učitelji bili psihopati (padaju na pamet Gurdjieff i Chögyam Trungpa).

Evo još jedne priče iz Knjige IV Liezija (prijevod Thomas Cleary):

Lung Shu rekao je liječniku Wen Chiju: “Vaša umjetnost je suptilna. Ja imam jednu bolest; možete li ju izliječiti?”

Liječnik je rekao, “Napraviti ću kako ti kažeš, ali prvo mi reci  o svojim simptomima.”

Lung Shu je rekao, “Nisam počašćen kada me cijelo selo hvali niti sam posramljen kada me cijela zemlja kritizira. Gledam na život kao na smrt i vidim bogatstvo kao siromaštvo. Gledam ljude kao svinje i vidim sebe kao druge. Kod kuće sam kao u gostionici i na svoje rodno selo gledam kao na stranu zemlju. S ovim nedaćama nagrade me ne mogu ohrabriti, kazne mi ne mogu prijetiti. Ne mogu se promijeniti napredovanjem ili propadanjem, dobitkom ili gubitkom; ne mogu biti dirnut tugom ili srećom. Prema tome ne mogu služiti vladi, družiti se s prijateljima, voditi svoje kućanstvo ili kontrolirati svoje sluge. Koja je ovo bolest? Postoji li neki način da se izliječi?”

Liječnik je Lung Shua postavio leđima prema svjetlu gledajući u njegova prsa. Nakon nekog vremena, rekao je, “Aha! Vidim tvoje srce; prazno je! Ti si skoro mudrac. Šest otvora na tvojem srcu je otvoreno, jedan od njih je zatvoren. Možda zato misliš da je mudrost mudraca bolest. Ona ne može biti zaustavljena mojom plitkom umjetnošću.”

Ima više toga u psihopatiji nego što se naizgled čini. Mi ju možemo silom ugurati u našu kategoriju zla, ali samo ignorirajući neke od njenih mnogih dimenzija. Još jedna pojava koju nisam spomenuo jest tendencija psihopata da s godinama “omekšaju” i razviju empatiju. Ili je možda stvar u tome da je svaka priča koja ih je uzbuđivala postala ustajala? Osjećajući ovu mogućnost, dok sam cijenio snalažljivost svog psihopatskog prijatelja C.-a i smjelost pri postizanju ciljeva te se smijao zajedno s njim, pokazivao bih da nisam impresioniran krajnjim rezultatom (zavođenje neke žene, ponižavanje neke osobe ili zaključivanje nekog posla), pokušavajući mu prenijeti poruku, “Postoji puno veća igra koju bi ti mogao igrati.”

Iako većina ljudi nije tako ekstremna kao C., tko među nama može reći da nikada nije zaglibio u manjoj igri od one koju bi mogao igrati, boreći se za njene trivijalne nagrade koje, kada ih osvojimo, ostavljaju onaj osjećaj “pa što”? Psihopati ili ne, pobjednici u igri našeg društva najveće su budale.

Prije jedne ili dvije generacije Zemlja još nije bila u takvoj boli i imali smo Priču o uzletu – napredovanje i osvajanje – koja je upila puno od postojeće boli koje je već bilo mnogo. Današnja priča o tehnologiji koja život na Zemlji čini sve boljim i boljim posrće i bol raste unatoč svim našim pokušajima da ju zaniječemo. Možda ćemo na neko vrijeme pronaći neku distrakciju, neku nevažnu arenu u kojoj možemo osjećati. Sportske ekstravagancije, akcijski filmovi, fantastični romani, vijesti o slavnima te razne srcedrapajuće tragedije koje se redovito pojavljuju u vodećim medijima, sve nam to omogućuje da upražnjavamo svoje osjećaje i nastavljamo živjeti život u okvirima normalnog. Ali na kraju prestajemo mariti za trivijalnosti i shvaćamo kako su i tragedije tek najvidljiviji izdanci dublje žile disfunkcije. Život prestaje imati smisla. Mi se pitamo, kao i F. u hipotekarnoj agenciji, koji je smisao. Nastavljamo se mučiti, možda, na poslu ili u školi, iz straha od financijskih tegoba, ali u jednoj točki čak niti to nije dovoljno da nas održi. Sljedeći korak su lijekovi: antidepresivi da nas otvrdnu na bol; antianksiolitici da priguše doživljaj da je nešto strašno krivo; stimulatori da nas prisile da usmjerimo pažnju na stvari za koje ne marimo. Ali svi oni samo tjeraju životnu silu još dublje u podzemlje. Tamo se ona gomila, proključa na kraju kao karcinom, okrećući se protiv tijela kao autoimunost ili eksplodirajući prema van kao nasilje. Nije čudo da su skoro sve pucnjave u školama u prošla dva desetljeća uključivale psihijatrijske lijekove.

Zamislite što bi ovaj svijet mogao biti kada bismo tu zarobljenu životnu silu mogli kanalizirati prema nečemu za što vrijedi mariti. Dakako, većini ljudi na osobnoj su razini dostupne stvari za koje vrijedi mariti. Postoje bebe za nošenje, ramena za plakanje, vrtovi za sađenje. Naša Priča o Svijetu i njeni sustavi često ove jednostavne načine služenja potiskuju na užurbane margine života. Osim toga, trebaju nam također i neke druge stvari, barem u određenim fazama života. To je razlog zbog kojeg, i to naročito kada smo mladi, gladujemo za ciljem. Kao F., mi želimo mariti. Mi želimo pronaći način da otvorimo brane srca. Stvari poput “borbe protiv  dječje paralize u Africi” ili “internetska sloboda” mogu poslužiti za neko vrijeme, ali na kraju nas prestanu uzbuđivati. Vratnice se ponovo zatvaraju, možda uslijed izgaranja ili umora od suosjećanja. Za neke od nas niti jedan od ovih ciljeva, uzet odvojeno, ne može probiti dosadu, nemar, cool. Mi trebamo shvatiti kojim to većim stvarima služimo. Mi trebamo priču o svijetu do koje nam je zaista stalo.

 

Napomene:

  1. Postoje čvrsti argumenti za postojanje psihopata u predmodernim društvima. Čini se međutim da je incidencija psihopatije u ovim društvima mnogo niža što je možda odraz manjeg stupnja Odvojenosti kojim su se te kulture odlikovale. Ona nije bila u potpunosti odsutna: neki će tvrditi da je bilo koje društvo koje je usvojilo domestifikaciju ili čak simboličnu kulturu (jezik) već krenulo putem Odvojenosti. Za primjer pogledati knjigu Elementi odbijanja (Elements of Refusal) Johna Zerzana
  2. Vidjeti za primjer “Emocionalni kapaciteti i osjetljivost u psihopata” (Emotional Capacities and Sensitivity in Psychopaths) Willema H.J. Martensa, MD, PhD.