U redu, dakle ako je pažnja alat za rad s boli na osobnoj i društvenoj razini, kako radimo s užitkom? Užitak je, sjećate se, između ostalog osjećaj koji dobivamo zadovoljavanjem potrebe. Što je snažnija potreba to je veći užitak. Da bismo slijedili taj princip to zahtijeva, prvo, prihvaćanje naših potreba kao neosporne pa čak i lijepe. I ne samo naše potrebe već isto tako i naše želje koje proističu iz naših nezadovoljenih potreba. Zadržite dah i vaša potreba za kisikom generira želju za disanjem. Ostanite predugo na dosadnom poslu i vaša potreba da se razvijate generirat će želju da se oslobodite ograničenja. Društvo pokušava zatočiti ili skrenuti taj poriv za oslobađanjem kanalizirajući ga prema nečem nevažnom kao opijanje, video igre ili bungee jumping, ali što su ti užici prema razigranoj razgaljenosti prave slobode?

Vjerovati užitku znači osporavati norme i vjerovanja toliko duboka da su dio samog našeg jezika. Već sam spomenuo izjednačavanje “teškog” s “dobrim” i “lakog” s “lošim”. Činjenica da su riječi poput “sebično” i “hedonist”  izrazi omalovažavanja govori o istom bazičnom vjerovanju. No logika međupovezanosti kaže nam da su među našim najvećim potrebama potreba za intimnošću, povezanošću, davanjem i služenjem nečemu što je veće od nas samih. Zadovoljavanje tih potreba je dakle također izvor našeg najvećeg užitka.

Užitak i želja su prirodni sustavi navođenja koji organizme usmjeravaju prema hrani, toplini, seksu i drugim stvarima koje zadovoljavaju njihove potrebe. Zar ćemo zamišljati da smo mi iznimke od prirodnog postupka? Zar ćemo zamišljati da smo prerasli taj sustav navođenja i napredovali do višeg carstva u kojem užitak više nije saveznik već neprijatelj? Ne. To je misao Odvojenosti. Sustav navođenja užitkom funkcionira i u nama. On ne staje na osnovnim životinjskim potrebama za hranom, seksom i zaklonom. U svim svojim oblicima on nas vodi prema ispunjenju naših potreba i želja, a time i cvjetanju našeg potencijala.

Ponovo u njega vjerovati nakon svih tih stoljeća, to je putovanje koje bi moglo započeti, za one od nas koji su od njega najviše otuđeni, svjesnim namjernim prepuštanjem bilo kojem od trivijalnih užitaka koji su na raspolaganju, gradeći tako naviku samopouzdanja. Kada taj mišić rasuđivanja ojača, možemo ga koristiti za odabiranje sve većih i većih užitaka što se podudara sa ispunjavanjem sve dubljih i dubljih želja. S pravom je hedonizam uvijek nosio lagano subverzivnu notu. Odabrati užitak, čak i najpovršniji, i prihvatiti i slaviti taj izbor to znači pokrenuti proces koji preokreće Priču o Svijetu. Na kraju površni užici postaju zamorni i nezadovoljavajući i mi idemo dalje prema vrsti užitka koji zovemo radost.

Slijediti ovu stazu znači udarati u srce programa kontrole i povrijediti intuiciju svakog na kog ova priča utječe. Padaju na pamet slike posljedica razuzdane potrage za užitkom: silovanje, seksualno zlostavljanje, prejedanje, uštrcavanje heroina i pušenje kokaina, sportski auti i privatni avioni … za sadiste tu je čak i zadovoljstvo mučenja i ubijanja. Doista Charles, ti se sigurno šališ kad zagovaraš princip užitka. Doista, on mora biti ublažen s mjerom, uravnoteženošću i samosavladavanjem.

Nisam baš siguran. Prije svega zapitajmo se koliko se ljudi ikada stvarno pridržava principa užitka? Kako često itko zastane prije odluke i iskreno razmotri, “Što bi meni stvarno godilo? Koja bi mi akcija u ovom času uistinu bila poklon samom sebi?”? Ja zagovaram posvećivanje užitku koje je nama gotovo nepoznato. Možda užitak nije baš prava riječ za to; možda bih trebao koristiti riječ radost, osim što želim naglasiti da užitak i radost nisu dvije odvojene stvari, prva ispriječena na putu drugoj, nego su prije u kontinuumu. Pada na pamet trenutak prave radosti ili povezanosti, možda trenutak uz postelju umiruće drage osobe ili prijelomni trenutak praštanja koje topi desetljećima dugo neprijateljstvo. Sjećam se vremena kada sam sreo srnu u šumi, stajali smo samo nekoliko metara jedno od drugog gledajući se. I mislim o svom osmogodišnjem sinu Philipu kako me dugo i nevino gleda tog jutra kad sam ga doveo u školu i odjednom kaže “Tata, volim te.” Vi ste imali takve trenutke: radost povezanosti, trenutno topljenje odvojenosti. Prisjetite se jednog i usporedite ga s osjećajem prejedanja keksima, gledanja pornografije ili napadanja u bijesu. Ovisno o tome što vam je najugodnije, što biste vi odabrali? Koje od toga je za vas najbolji poklon samom sebi?

Vidite li da su naša poimanja sebičnosti i obuzdavanja okrenuta naglavačke? Možete li pojmiti grozotu nedjela koje je izvršeno nad nama, izolirajući nas od našeg vodstva prema Ponovnom ujedinjenju?

Ljepši svijet za koji moje srce zna da je moguć je svijet s puno više užitka: puno više dodira, puno više ljubovanja, puno više grljenja, puno više dubokog zagledanja jedno drugome u oči, puno više svježe samljevenih tortilja i upravo ubranih rajčica još toplih od sunca, puno više pjevanja, puno više plesanja, puno više bezvremenosti, puno više ljepote u izgrađenom okolišu, puno više djevičanskih prizora, puno više svježe izvorske vode. Jeste li ikada okusili pravu vodu koja izvire iz zemlje nakon dvadesetogodišnjeg putovanja kroz planinu?

Nijedan od ovih užitaka nije dalek. Nijedan ne zahtijeva nove izume niti pokornost mnogih nekolicini. Ipak, naše društvo oskudijeva u svima njima. Naše takozvano bogatstvo je veo za naše siromaštvo, zamjena za ono što nedostaje. Zbog toga što ne može zadovoljiti većinu naših pravih potreba, to je jedna ovisnička zamjena. Niti jedna količina nikada ne može biti dovoljna.

Mnogi od nas već proziru površne zamjene užitaka koje nam se nude. One su nam dosadne, čak i odbojne. Ne moramo žrtvovati užitak da bismo ih odbili. Moramo žrtvovati jedino duboko usađenu naviku odabiranja manjeg zadovoljstva umjesto većeg. Odakle dolazi ova navika? Ona je bitni sastavni dio svijeta odvojenosti jer većina zadataka koje moramo obavljati da bi održavali funkcioniranje stroja koji proždire svijet nimalo nam ne godi. Da bismo ih i dalje radili moramo biti izvježbani da negiramo užitak.

S velikom teškoćom su radnici u rano doba Industrijske revolucije bili navedeni da rade u tvornicama. Organski ritam biološkog života morao je biti žrtvovan monotoniji stroja; zvukovi prirode, djece i tišina morali su biti žrtvovani buci mlina; suverenost pojedinca nad vlastitim vremenom morala je biti žrtvovana satu. Zbog toga je cijeli sustav obrazovanja i moralnosti izgrađen na samozatajnosti. Mi danas još uvijek u njemu živimo.

Budimo sumnjičavi prema svakoj revoluciji koja nije satkana od elemenata igre, slavljenja, misterije i humora. Ako je to prvenstveno turobna borba onda to možda uopće nije revolucija. To ne znači da nikada ne postoji vrijeme za borbu, ali zasnivati transformacijski proces primarno na terminima borbe reducira ga na nešto od starog svijeta. To obezvređuje druge dijelove procesa: rađanje, latentnost, ulaženje unutra, disanje, prazninu, promatranje, slušanje, hranjenje, razmišljanje, razigrano istraživanje, nepoznavanje. Nisu li to stvari koje bi nam na ovoj zemlji više bile dobro došle?

Oporavak osjetljivosti i rasuđivanja prema užitku može biti dug proces, jedinstven za svakog pojedinca, koji teče svojim vlastitim korakom i ritmom. On nije herojsko svladavanje svakog straha, zanemarivanje suzdržljivosti, ignoriranje opreza i probijanje svih ograničenja. Ta vrsta transcendentnosti podsjeća na staru priču. Strah nije Neprijatelj Broj Jedan, kako bi neki duhovni učitelji željeli da mislimo; novo zlo koje treba savladati umjesto starog bauka poput grijeha ili ega. Strah ograničava rast, to je istina, ali on također omeđuje sigurnu zonu unutar koje se rast može dogoditi. Tek kada se rast sudara s tim međama, vrijeme je za njihovo probijanje. Dakle, osjećaj na koji treba obratiti pažnju je strah koji izgleda pomalo zastario, novi korak na koji ste spremni. Kada ga promišljate, bilo kakav strah što ga osjećate mora imati okus razveseljavanja, ne strave.

Iste ideje bismo mogli primijeniti na naše odnose s drugim ljudima dok ih nastojimo privući u novu priču. Prodavač razumije moć prizivanja nezadovoljene potrebe i njenog povezivanja s nekim proizvodom koji ju naizgled zadovoljava. Koliko bi mnogo moćnije bilo vidjeti nezadovoljene potrebe i ljudima ponuditi nešto što ih stvarno zadovoljava. Možemo vježbati opažanje nezadovoljenih potreba i neizraženih darova u drugim ljudima. Onda možemo zadovoljiti te potrebe ili stvoriti prilike da se one zadovolje. U tome leži pola onoga što znači sposobnost vođenja u manje hijerarhijskom svijetu: vođa je netko tko stvara prilike za druge da iskažu svoje darove.

Drugi način gledanja na zadovoljavanje potreba drugih je da služimo njihovom užitku, radosti i sreći. Kako raste naše razumijevanje koje su to potrebe koje nastojimo zadovoljiti, one se razvijaju. Obično, naravno, naša sposobnost da vidimo te potrebe ovisi o tome da li smo ih sreli kod sebe samih – kao što bi se i očekivalo u svijetu međupovezanosti.

Nadam se da možete vidjeti kako se ova filozofija razlikuje od onoga što obično nazivamo hedonizmom (iako mislim da je naš refleksni prezir prema hedonizmu simptom našeg samo-odbacivanja). Ja vam ne govorim da si ugađate s više cigareta, pića ili usputnog seksa. Ja kažem, “Slobodno radite te stvari koliko god uistinu želite.” Kada ih radimo s potpunom dozvolom i bez osjećaja krivnje, možda ćemo otkriti da one nisu uistinu ono što smo željeli ili možda da želja svojim ispunjenjem prerasta u nešto drugo.

Prije više godina savjetovao sam (neprofesionalno) ženu koja se pokušavala skinuti sa Ritalina i svog opsesivnog ponašanja s muškarcima u svom životu. Ona bi svom bivšem dečku slala desetine, stotine SMS poruka dnevno, kompulzivno. Počela me nazivati sve češće i češće pitajući, “Ti ne misliš da sam luda, zar ne?””Je li stvarno moguće da se riješim te ovisnosti i imam normalan život?” I, “Da li previše zovem? Možda ću te otjerati kao i sve ostale.”

Ja sam joj rekao, “Vjerujem ti da zoveš kada to stvarno služi za tvoje najbolje dobro. Molim te zovi kadgod to uistinu želiš.” Poslije toga prestala je toliko nazivati. Dajući joj dozvolu da zove kad poželi ja sam joj podsvjesno dao dozvolu da ne zove ako to stvarno ne želi.

Obično se destruktivno ponašanje koje traži užitak pojavljuje kao provala zatomljene želje, a ne kao izraz autentične želje. Skandal zbog pedofilije katoličkih svećenika pokazuje kako uskraćena zdrava seksualna želja pronalazi drugi put da izađe na vidjelo. Isto vrijedi i općenito. Koje su posljedice obuzdavanja naših poriva za kreativnošću, služenjem, intimnošću, povezanošću i igrom? Ono što zovemo hedonizam simptom je tog obuzdavanja. Obuzdavanje simptoma samo će kanalizirati energiju te želje prema drugom još destruktivnijem odušku ili će se izraziti kao rak ili neka druga bolest. Umjesto toga možemo slijediti simptom do uzroka. Poslije pijanke pijanac, onaj koji se prepušta bilo kojem poroku, pita se, “Kako se sada osjećam?” Da li je to zadovoljilo stvarnu potrebu, kao što to čini hranjivo jelo ostavljajući osjećaj sitosti i blagostanja? Ili je tu još uvijek glad? Mamurluk? Rana koja još uvijek kuca ispod narkotika? Obratite pažnju na taj osjećaj – ne kao trik kojim biste se natjerali da prestanete već kao iskreni upit s namjerom da povećate količinu užitka u svom životu. Moć pažnje integrira cijelo iskustvo tako da ponašanje među svojim internaliziranim asocijacijama uključuje i neugodne popratne pojave. To više neće izgledati nadmoćno drugim užicima, a žudnja će splasnuti. Moć pažnje puno je veća od samo-obuzdavanja.

Ranije ste možda posumnjali u moje pomalo neozbiljno neopravdavanje mojih zračnih putovanja. Ja ne odbacujem važnost informacije o efektima sagorijevanja avionskog goriva, ili šire, efekte potrošnje općenito. Važno je, na primjer, znati da svaka elektronska sprava koju kupimo koristi rijetke zemljine minerale koji se uglavnom vade, s užasavajućim posljedicama za ekologiju i ljude, u zemljama kao što je Kongo, Brazil i Ekvador. Trebali bismo uključiti i bol zbog toga. Kada to činimo, tada počinjemo raditi drugačije izbore – rezultat izjave “Radite što želite” prirodno se mijenja.

Kada proširujemo svoj opseg pažnje, proširujemo sebe. Mi smo ono što jedemo, a svaki objekt pažnje postaje vrsta hrane. Uvjetovani kao što jesmo svjetonazorom sile, nama je novo da vjerujemo da je samo nova informacija dovoljna da se netko promijeni. Mi je želimo podržati s nekom vrstom emocionalnog pritiska, optužbom, osjećajem krivnje. Kao što dokazujem kroz cijelu knjigu, to je kontraproduktivno. To provocira otpor prema informaciji. Ja više volim koristiti humor i ljubav kao vrstu trojanskog konja da bih uveo informaciju. Jednom kad je ona unutra, imat će svoj efekt.

Sada molim vas, razmotrite mogućnost da je sve u ovom poglavlju krivo, a ja sam samo slabić koji svoju nedisciplinu opravdava opširnom psihološkom racionalizacijom.  Svakako postoje mnoga časna duhovna učenja koja nam nalažu kultiviranje samodiscipline, obuzdavanja i skromnosti. Tko sam ja, rođen u krilu privilegije, da dovodim u pitanje drevne duhovne tradicije asketizma? S druge strane, jednako časna tradicija tantre, koja svoj izraz ima u Budizmu, Hinduizmu i jednako u Taoizmu, manje više u skladu je sa svim što govorim. Što je istina? Mislim da ne mogu ponuditi nikakvu logiku ili se pozivati na autoritet koji bi riješio stvar. Možda su oboje, tantra i asketizam, jedno. Ja znam da su me posljedice vjerovanja užitku u mom životu često vodile do mjesta koje izvana jako liči asketizmu. Osvjedočio sam se o istini Tao Te Chingovog stiha 36: “Da bi nešto umanjili moramo to namjerno proširiti; da bi nešto oslabili moramo to namjerno ojačati; da bi nešto eliminirali moramo to pustiti da cvate.” Vrlo često jedino postižući ono što smo mislili da želimo možemo shvatiti da to nismo željeli. Prolazeći ciklus mi ga ubrzavamo za druge. Naše priče skraćuju vrijeme koje drugi provode izgubljeni u onome što ne žele. Ponekad je naše istraživanje tog teritorija dovoljno da spriječi druge da tamo odu. Na ljudskom putu svaki komadić teritorije Odvojenosti mora biti istražen prije nego mi možemo, u ispunjenju i preobilju (prezasićenosti) napraviti putovanje povratka.

Tako, dajući sebi apsolutnu dozvolu da pijem alkohol koliko god želim, završio sam ne pijući skoro nikada. Dajući sebi apsolutnu dozvolu da jedem šećer koliko god želim, završio sam jedući ga mnogo manje nego da sam se pokušao obuzdati. A moja nesputana dozvola da kupujem dovela me gotovo do dućana rabljenom robom. To nije zbog toga što sam se disciplinirao da prestanem s takvim ponašanjima. To je zbog toga jer sam na više razina uključio činjenicu da mi ona ustvari ne gode mnogo. Poslije toga za njihovo zaustavljanje nije bila potrebna veća snaga volje nego što bi bila potrebna da me spriječi da si gurnem prst u oko. Kad moje oko ne bi imalo receptore za bol možda bih se teško suzdržao jednako kao što je teško prestati s nekom navikom ako ne uključimo cjelokupno njeno iskustvo, prije, za vrijeme i poslije.

Naše društvo javno obznanjuje vjerovanje da se bol koja je posljedica nekog čina može izbjeći. Osjećate se loše? Učinite nešto da prestanete misliti na to. Zapalite cigaretu. Osjećate se još gore? Pustite film. Još uvijek se osjećate loše? Uzmite piće. Muči vas mamurluk? Uzmite pilulu. Navika da se stalno upravlja posljedicama analogna je mentalitetu tehnološkog fiksa kojim se nastoji izbjeći posljedice štete uzrokovane prethodnim fiksom. No zbog toga jer je rana u podlozi još uvijek prisutna, bol će tamo čekati također, na kraju kada se iscrpi svaki fiks. Otuda izreka Ch’an Budizma: Obična osoba izbjegava posljedice; Bodhisattva izbjegava uzroke. Zašto? Bodhisattva bi vjerojatno također pokušao izbjeći posljedice no ona zna da je to nemoguće. Bol čeka na kraju kada se iscrpe svi fiksovi. Tu je danas naše društvo.

Iz perspektive Bodhisattve možda bismo mogli reinterpretirati određena religijska učenja koja se baziraju na pravilima. Možda je Deset zapovijedi trebalo biti Deset znakova: znat ćeš da si blizak Bogu kad si ustanovio da ne ubijaš, ne kradeš, poštuješ svoje roditelje i tako dalje.

Usredotočenost  na užitak, želju, životnost i radost nudi smjernice za rad na društvenoj kao i na političkoj razini. Među svim sudbonosnim opomenama da promijenimo naše ponašanje upamtimo da mi težimo stvoriti ljepši svijet, a ne uz sve veće žrtve održavati ovaj sadašnji. Mi ne želimo samo preživjeti. Mi nismo tek suočeni sa sudbinom; mi smo suočeni s blistavom mogućnošću. Mi ne nudimo ljudima svijet manjeg, ne svijet žrtvovanja, ne svijet u kojem ćemo imati manje uživanja i više patnje – ne, mi nudimo svijet s više ljepote, više radosti, više povezanosti, više ljubavi, više ispunjenja, više preobilja, više dokolice, više glazbe, više plesanja i više proslava. Najinspirativniji bljeskovi koje ste ikada imali o tome kakav ljudski život može biti – to je ono što mi nudimo.

Ako možete čvrsto zadržati viziju toga tada ćete ju prenositi kao podtekst svog aktivizma. Ljudi mnogo bolje reagiraju na to nego na tajne poruke “Morat ćete se žrtvovati i živjeti siromašnije živote. Previše ste sebični. Vaš život je predobar.” Oni će reagirati kao da ih napadate i u nekom smislu bit će u pravu. Da bi bili učinkoviti sluge ljepšeg života moramo znati da stvari koje ćemo žrtvovati nisu ni blizu tako dobre kao stvari koje ćemo otkriti. Mi moramo vjerovati da kuće od dvije tisuće kvadratnih metara ne donose toliko radosti kao zajednice s javnim prostorom za šetanje. Mi moramo vjerovati da stil života prepun komfora nije tako sretan kao uzgajanje i kuhanje vlastite hrane. Mi moramo vjerovati da živjeti život brže ne znači živjeti život bolje. Mi moramo vjerovati da je civilizacijska bižuterija mizerna zamjena za ono što ljudsko biće stvarno treba. Ako su ta vjerovanja neiskrena i ne možemo vidjeti stvarnu mogućnost svijeta koji želimo stvoriti, naše riječi će imati malo moći, a naše akcije će imati malo motivacije. To je ono zbog čega je također važno “uskočiti u cipele” – da prakticiramo ono što propovijedamo. To nije zato da bi se izbjegla dvoličnost (to bi bio dio kampanje da se bude dobar). To je zato kako bi se u potpunosti nastanila i utjelovila nova priča kako bi joj mogli služiti radosno i učinkovito.