Kada je pravo vrijeme da se učini prava stvar? Nitko ne može ponuditi formulu kao odgovor na ovo pitanje jer ritam faze akcije i mirovanja ima vlastitu inteligenciju. Ako se uključimo, možemo čuti taj ritam, a organ percepcije je želja, poriv uzbuđenja ili osjećaj strujanja, pravičnosti ili poravnanja. To je osjećaj da smo živi. Slušati taj osjećaj i imati u njega povjerenje to je uistinu duboka revolucija. Kakav bi bio svijet kad bi svi mi to poslušali?

Ova vrsta dubokog samopouzdanja naglašava uobičajenu naviku odvojenosti koja je njegova suprotnost: naviku borbe. U staroj priči, jednako tako kao što je čovječanstvu kao cjelini suđeno da pobijedi i izdigne se iznad prirode, tako smo i mi kao pojedinci zaduženi da pobijedimo i izdignemo se iznad onog komadića prirode koji nazivamo tijelo uključujući užitak, želju i svako fizičko ograničenje. Krepost dolazi iz samoprijegora, snage volje, discipline, samopožrtvovnosti. Odražavajući taj rat protiv prirode, ovaj rat protiv sebe može imati samo jedan ishod: vi gubite.

Prirodna posljedica borbe sa samim sobom je uzdizanje svega što je teško i obezvređivanje svega što dolazi lako. Zbog toga je to također navika oskudice i nezahvalnosti. Zamislite da ste praktičar meditacije i netko vas upita, “Što radiš?” Vi odgovarate, “Pa eto, sjedim na jastuku i obraćam pozornost na svoj dah.” Ovaj opet pita, “To je sve? Što je u tome tako teško?” “Oh,” kažete vi uvrijeđeni “to je stvarno teško!” Time što je teško to se potvrđuje. Da biste to činili morate savladati nešto u sebi; morate prevladati u nekoj vrsti borbe.

Ja shvaćam da je paradigma borbe nešto što ubrzo postaje usputno kada netko slijedi praksu meditacije. Održavanje fokusa na disanje ne može biti prisilno, već samo kroz dopuštanje. U stvari, to je izuzetno lagano; naša navika da stvari učinimo teškima je ono što smeta. Unatoč tome, mi često koristimo “lagano” kao izraz omalovažavanja kao u “Ona se lako izvukla.”

Vjerovanje da dobrota dolazi kroz žrtvovanje i borbu staro je više tisuća godina  – ali samo više tisuća godina. To je definirajući mentalitet poljoprivrede: žeti ćemo samo ako sijemo. Drevni seljak je morao naučiti da savlada trenutne porive tijela radi nagrade u udaljenoj budućnosti. Jednako kao što savladavanje prirode zahtijeva mnogo rada (na primjer krčenje polja, čupanje korova itd.) tako i savladavanje ljudske prirode zahtijeva mnogo rada: želja za igrom, pjevanjem, skitanjem, stvaranjem i traženjem hrane tek kad smo gladni. Život poljoprivrednika zahtijeva ponekad da se te želje savladaju.

Tragajući za dubokim korijenima ovog programiranja bojim se da sam pretjerao. Prijelaz sa lova i sakupljanja na poljoprivredu nije bio nagli prekid ni u stilu života niti u psihologiji. Sakupljači hrane nisu živjeli bez planiranja za budućnost; možda su se selili na područje bogato hranom ili išli u lov čak i ako upravo u tom trenutku nisu bili gladni. I mali poljoprivrednici uživaju mnogo dokolice i njihov rad ne mora biti dosadan ili iscrpljujući ili ispunjen brigama. Mnogi od nas znaju da vrtlarstvo može biti zadovoljstvo i radost. Tako da je porijeklo vrednovanja samo-savladavanja vjerojatno došlo kasnije sa prvim “graditeljskim” civilizacijama. Njihov visok stupanj podjele rada, standardizacije zadataka, hijerarhije i drugih organiziranja zahtijevao je vrline discipline, poslušnosti, žrtvovanja i radne etike.

Te civilizacije su razvile konceptualni i organizacijski temelj za Industrijsku revoluciju koja je podjelu rada, standardizaciju procesa i degradaciju radnika, eksploataciju i dosadu podigla na nove visine. Tada su također i vrijednosti stroja došle do svog punog izražaja. Društvo je trebalo milijune ljudi da bi napravili uistinu teške stvari. Mi smo osmislili brojne institucije da bismo se prisilili da žrtvujemo sadašnjost za budućnost. Religija nas je tome naučila: odreći se i savladati tjelesne želje radi božanske nagrade u zagrobnom životu. Škola nas je tome naučila prilagođavajući nas da izvršavamo dosadne zadatke koji nas stvarno ne zanimaju radi buduće vanjske nagrade. I najviše od svega novac nas je tome naučio ili češće, prisilio nas na to, kroz izum kamate i duga. Ovo prvo mami investitora da se odrekne trenutnog zadovoljstva (ili darežljivosti) radi još većeg u budućnosti.  Ovo drugo iznuđuje ekvivalent od dužnika.

Te društvene institucije utjelovljivale su borbu sadržanu u našim temeljnim znanstvenim paradigmama. Ne samo u darvinističkoj biologiji sa svojom borbom za preživljavanjem nego također i u fizici s kobnom i beskrajnom borbom protiv entropije sadržanom u Drugom zakonu termodinamike, mi obitavamo u neprijateljskom svemiru u kojem moramo svladati prirodne sile i izboriti se za carstvo sigurnosti te primijeniti silu da bi svoju zamisao nametnuli besciljnoj neurednoj zbrci.

Možete vidjeti kako su isprepletene navike oskudice i navike borbe. Na ekonomskoj razini, oskudica je ta koja motivira i tjera na žrtvovanje. Na psihološkoj razini, potreba da se sebe vrednuje kroz (paradoksalno) pobjedu nad samim sobom i sama dolazi iz jedne vrste oskudice: “Ja nisam dovoljno dobar.” A obje, oskudica i borba, implicitne su našem temeljnom konceptu bića. Odvojeno sebstvo nikada ne može imati dovoljno: nikada dovoljno moći da se obrani od svake prijetnje proizvoljnih, nemilosrdnih sila prirode; nikada dovoljno novca da se osigura od svake moguće nevolje; nikada dovoljno sigurnosti da porazi smrt koja za odvojeno sebstvo znači totalno poništenje. Istovremeno, u težnji za novcem, moći i sigurnosti na uštrb drugih bića, odvojeno sebstvo je u biti zlo; samo pobjedom nad samim sobom, žrtvovanjem, ono može djelovati u interesu drugih bića. U prisutnosti ovog očaja lako je vidjeti privlačnost onozemaljskog carstva duha, mjesta gdje je iskupljeno naše neprekidno žrtvovanje.

U ovom svijetu, svijetu odvojenosti, žrtvovanje je uistinu neprekidno. Dužnik ga proživljava. Ulagač ga nastoji učiniti manjim.  Đak ga uči. Kada ćemo se probuditi iz te obmane i uživati život?

Buđenje će biti vrlo duboko jer je navika borbe tako zakučasto utkana u moderni život da je jedva razlikujemo od stvarnosti same. Mi uzimamo kao gotovu činjenicu da ukoliko donekle ne obuzdajemo sami sebe, tada ćemo i mi i društvo patiti. Uistinu izgleda da ako ne obuzdate svoj apetit za hranom postati ćete pretili; da ako ne ograničite svoju sklonost općem ljenčarenju, nikada ništa nećete postići; da ako pustite uzde svom temperamentu, vikat ćete na ljude; i tako dalje. Ne treba se pouzdati u želje! Što ako je vaša želja da pojedete tucet krafni? Odete na pijanku? Svaki dan prespavate do podne? Vičete i udarate i silujete i ubijate? No, možda ste vi bolji od nekih ljudi – možda nemate želju da radite te stvari. Ili možda više vladate sobom. Više od pretilih, ovisnika, kriminalaca, zlostavljača djece, ubojica.

Jedno od sljedećih poglavlja baviti će se navikom prosuđivanja koja, između ostalih stvari, nekog smatra drugačijim i boljim od drugih koji su robovi svojih želja. Ja se ovdje želim izravno suočiti s percepcijom da je nesputana želja ona koja uništava naše živote i, u obliku konzumerizma i pohlepe, uništava ostatak života na Zemlji. To stvarno tako može izgledati. Doduše, nama i priliči da budemo sumnjičavi prema toj pojavi jednostavno zbog toga kako se ona glatko uklapa u internalizirani Rat protiv prirode i Priču o kontroli. Postoji li drugi način da se ona razumije koji ne zaziva rat protiv sebe?

Jednom poslije razgovora u Engleskoj jedna mlada žena upitala me letim li naokolo držeći  mnogo govora. “Da,” odgovorio sam.

Onda je upitala, “Kako to opravdavate?”

“Kako to mislite?”

Počela je objašnjavati o ugljičnom otisku zračnih putovanja pri čemu sam je ja prekinuo, “Oh, ja to ne opravdavam. Ja to radim jer mi to daje osjećaj života, pruža mi zadovoljstvo. Ja to radim jer mi se sviđa.” Nastavio sam rekavši, “Ako želite mogao bih sada izmisliti opravdanje. Možda bih mogao reći da vjerujem da ukupni efekt mog letenja i govorenja, koji ponekad mijenja smjer ljudskih života, nadoknađuje ugljični dioksid proizveden kao posljedica mojih zračnih putovanja. Možda će me neki ljudi čuti i odabrati karijeru u permakulturi radije neko u poreznom zakonu. Možda će imati hrabrosti da žive život koji će doprinijeti ekološkom društvu. Pa iako mislim da je to istina, bio bih vam lagao da sam rekao da je to moje opravdanje. Pravi razlog, istina je da to radim zato jer mi se sviđa.”

Žena je bila zgranuta. “Vi ste potpuno amoralni,” rekla je. “Po toj biste logici mogli raditi bilo što što vam se sviđa samo zato jer vam je po volji. Mogli biste opravdati konzumiranje životinjskog mesa, žrtvovanje života osjećajnih bića radi prolazne ugode u ustima. Mogli biste opravdati ubojstvo ako vam je ‘bilo po volji’ da ga učinite. Sigurno ne mislite ozbiljno. Ne možete ljudima govoriti neka samo rade štogod im se prohtije!”

“Da, to je točno ono što radim,” odgovorio sam. Razgovor se nije dalje nastavio, ali ću ga ja nastaviti sada. Postat će jasno da “Radi štogod poželiš” ubrzo vodi uviđanju da mi ustvari ne znamo što želimo. A ono što nam je bilo rečeno o prirodnim objektima želje je fikcija.

U čemu je točno problem da radim štogod želim ili da radim štogod mi je po volji? Zašto obuzdavanje samog sebe smatramo vrlinom?

Ako je ono što želimo destruktivno za nas same i druge tada bi uistinu bilo grozno ohrabrivati ljude neka samo rade ono što žele. Ako je John Calvin bio u pravu govoreći o totalnoj izopačenosti čovjeka, ako je ljudski napredak uistinu uspon iz stanja bestijalnog divljaštva, ako je priroda u osnovi rat svakog protiv sviju, a ljudska priroda treba pobijediti u tom ratu ne birajući sredstva, ako su ljudska bića okrutni maksimizatori racionalnog koristoljublja, onda da, mi moramo savladati želju, pobijediti tjelesno i nadići užitak svladavši unutarnju biološku prirodu kao što savladavamo vanjsku, postajući Kartezijanski gospodari i posjednici sebe samih kao i svemira.

To je stara priča. U novoj priči mi nismo više u ratu s prirodom i više ne težimo pobijediti sebe. Otkrili smo da je želja bila tako destruktivna zato jer smo bili zavedeni. Stvari koje mislimo da želimo često su samo zamjene za ono što stvarno želimo, a užici koje tražimo manji su od radosti od koje nam odvraćaju pažnju. Sa normalne točke gledišta, svakako izgleda da se samo uz pomoć discipline možemo oduprijeti iskušenjima koja nas okružuju: prejedanje, droge, video igre, bezumno surfanje po internetu i sve ostalo što konzumiramo. Te stvari su nesumnjivo destruktivne za naše vlastite živote i šire; zbog toga bi izgledalo da se uopće ne možemo uvijek pouzdati u naše želje. No kada prepoznamo da to nije ono što stvarno želimo, naš cilj postaje ne da potisnemo želju nego da identificiramo stvarnu potrebu ili nuždu i da je zadovoljimo. To nije trivijalan zadatak; to je vrlo duboka staza samoostvarenja.

Želja dolazi od nezadovoljenih potreba. To je fundamentalno pravilo samopouzdanja. Jedan izraz Rata protiv Sebe koji odražava Rat protiv Prirode i program kontrole je dozvoliti zadovoljenje potreba dok ograničava “sebično” ispunjenje želja. To je dio stare priče. On vodi ne samo odbacivanju sebe nego također sklonosti prosuđivanju. Ja ograničavam ispunjenje svojih želja, ali oni ne. Kako sebično od njih. Trebali bi biti suzdržljivi. A ako nisu, ako su samo jednostavno sebični ljudi i nemaju to u sebi, pa onda ćemo ih morati natjerati da se ponašaju manje sebično poticanjem i pravilima, nagradama i kaznama. Morat ćemo nametnuti program kontrole.

U novoj priči tražimo nezadovoljenu potrebu koja potiče želju. To je snažan alat preobrazbe ne samo za osobni razvoj nego također, kao što ću objasniti, za društvenu promjenu. Kada izravno pristupimo nezadovoljenoj potrebi, ona više ne potiče želju koja je bilo tako destruktivna. Propustimo li obraćanje potrebi parni kotao koji potiče želju i dalje povećava pritisak. Ovisnost i zadovoljenje površnih želja su kao ispušni ventil. Kada ga pritegnemo snagom volje pritisak raste i konačno eksplodira, možda kao orgija ili, ako stari izraz želje nije raspoloživ, tada kao novo ovisno ponašanje. To objašnjava uobičajenu pojavu “transfera ovisnosti” među pacijentima kirurških zahvata za mršavljenje. U nemogućnosti da se prejedu oni često počinju piti, kockati ili kompulzivno kupovati.

Uzaludnost Rata protiv Sebe odražava uzaludnost rata općenito, jer duboki uzroci situacije koja je izazvala rat ostaju netaknuti. Jedina iznimka bila bi da su nacija ili njeni vođe jednostavno zli. Ako su oni nepopravljivi onda je sila jedino rješenje. Jednako tako, ako vaše loše ponašanje dolazi iz prirođene pokvarenosti, inherentne elementarne izopačenosti u vama, tada bi također bilo istina da bi jedino rješenje bilo da se ona obuzda.

Ta logika na kraju vodi u očaj jer što se događa ako je pokušate pokoriti i ne uspijete? Što se događa ako je taj izopačeni dio vas prejak, jači od bile koje sile do koje vi možete doći da biste ga pokorili? Što se događa kada taj dio vas upravlja vašim životom? Što se događa kada naizgled zli ljudi upravljaju svijetom? Kao što vam može reći bilo koji ovisnik, sila je nedovoljna protiv mnogo jače sile. Očaj onoga koji je na dijeti pokušavajući nadvladati silu želje i očaj aktivista koji pokušava nadvladati silu potrošačkih moći koje upravljaju svijetom, istovjetni su. Mi se svi borimo s istim demonom u bezbroj različitih oblika. Na sreću, naše poimanje porijekla nasilja, pohlepe itd. pogrešno je pa stoga i sila kao lijek.

Napomene:

  1. Ova pojava je proturječna; neki autoriteti kažu da ona ne postoji dok drugi iznose stopu od 5-30 posto. Kirurg barijatrije kojeg osobno poznajem i koji održava grupne sastanke s pacijentima nakon operacije rekao mi je da misli da je stopa bliža 90 posto.
  2. Dopustite mi da ovo pobliže objasnim. Sila, kao i sve stvari, ima svoju pravilnu pravu ulogu. Ja ne bih predlagao da liječeni alkoholičar odustane od svojeg disciplinirane obveze da danas ne pije. Niti bih predlagao da se suzdržimo od korištenja sile kako bi zaustavili naoružanu osobu koja bjesni ili masakr koji se upravo zbiva.  Kada shvatimo da ta rješenja ne dosežu korijen problema tada nećemo biti u iskušenju da ih primjenjujemo umjesto pravog liječenja.