Problemi koje doživljavamo u životu i svijetu (bilo pitanja odnosa ili svjetske gladi) potječu iz snažne slabosti i nepovezanosti, iz pomanjkanja sposobnosti da osjećamo sami sebe, jedan drugog, zemlju i to kako život nastoji da se kreće i razvija kroz nas. Pitanje nije da li djelovati i “učiniti nešto” ili ne, već što je to što nas ustvari potiče da djelujemo.

—Dan Emmons

Prije no što su sposobni da uđu u novu priču većina ljudi – a vjerojatno i većina društava – prvo mora preploviti prolaz koji vodi napolje iz stare priče. Između starog i novog postoji prazni prostor. Postoji vrijeme kada su lekcije i učenja stare priče zaokruženi. Tek kada se taj posao dovrši stara je priča potpuna. Zatim nema ničega, sadržajna praznina iz koje nastaje sve bivanje. Vraćajući se suštini ponovo postižemo sposobnost da djelujemo iz suštine. Vraćajući se u prostor između priča mi možemo birati slobodno, a ne iz navike.

Dobro vrijeme da se ne čini ništa je bilo koje vrijeme kada osjećate da ste zaglavili. Ja sam radio puno ničega pišući ovu knjigu. Nekoliko dana pokušavao sam napisati zaključak, vrteći svoje kotačiće, premećući šarene prekrojene dijelove ranijeg materijala. Što sam više radio bilo je sve gore. Pa sam na kraju odustao od pokušaja i samo sam sjedio na kauču, s bebom svezanom na grudima, putujući u glavi kroz knjigu koju sam napisao no bez ikakvog plana o tome što napisati. Upravo iz tog praznog prostora proizašao je zaključak, sam od sebe.

Nemojte se bojati praznog prostora. To je vrelo kojemu se moramo vratiti da bismo bili slobodni od priča i navika koje nas zavode.

Ako smo zapeli, a ne želimo posjetiti prazni prostor ipak ćemo na kraju tamo završiti. Možda vam je ovaj proces blizak na osobnoj razini. Stari svijet se raspada, a novi se još nije pojavio. Sve što je nekad izgledalo trajno i stvarno pokazuje se kao neka vrsta halucinacije. Ne znate što da mislite, što da radite: više ne znate što bilo što znači. Životna putanja koju ste si zacrtali izgleda apsurdna, a ne možete zamisliti neku drugu. Sve je nesigurno. Vaše vrijeme se sažima na ovaj mjesec, ovaj tjedan, danas, možda čak na sadašnji trenutak. Bez privida reda koji se nekad činio kao da vas štiti i filtrira realnost, osjećate se goli i ranjivi, ali i slobodni na neki način. Mogućnosti koje čak nisu ni postojale u staroj priči leže pred vama premda nemate pojma kako do njih stići. U našoj je kulturi izazov dozvoliti si da budemo u tom prostoru, vjerovati da će se pojaviti sljedeća priča kada završi vrijeme između i da ćete ju prepoznati. Naša kultura traži od nas da se krećemo naprijed, da činimo. Stara priča koju ostavljamo iza sebe, koja je obično dio jednodušno prihvaćene Priče o Ljudima, oslobađa nas jako nevoljko. Zato molim vas, ako se nalazite u svetom mjestu između priča, dozvolite si da tamo budete. Zastrašujuće je izgubiti stare strukture sigurnosti no otkrit ćete da će vam biti dobro, čak i ako biste mogli izgubiti stvari koje je bilo nezamislivo izgubiti. Postoji vrsta milosti koja nas štiti u prostoru između priča. Nije stvar u tome da nećete izgubiti svoj brak, svoj novac, svoj posao ili svoje zdravlje. Ustvari, vrlo je vjerojatno da ćete izgubiti neku od ovih stvari. Stvar je u tome da ćete otkriti da iako ste to izgubili, još uvijek vam je dobro. Naći ćete se u bližem kontaktu s nečim mnogo dragocjenijim, nečim što ne može uništiti vatra ni ukrasti lopovi, nečim što vam nitko ne može uzeti i što se ne može izgubiti, možda to ponekad gubimo iz vida, ali to uvijek postoji čekajući na nas. To je mjesto spokoja kojem se vraćamo kada se stara priča raspada. Sada možemo prihvatiti stvarnu viziju sljedećeg svijeta koji više nije u magli, sljedeće priče, sljedeće faze života. Iz vjenčanja ove vizije i ove praznine rođena je ogromna snaga.

Napisao sam, “Mogućnosti koje čak nisu ni postojale u staroj priči leže pred vama premda nemate pojma kako do njih stići.” Ovo je prilično dobar opis mjesta kojem se kolektivno približavamo. Oni među nama koji su na različite načine napustili staru Priču o Ljudima predstavljaju osjetilne organe kolektivnog ljudskog tijela. Kada civilizacija kao cjelina uđe u prostor između priča tada će biti spremna da prihvati te vizije, te tehnološke i društvene oblike međuovisnosti.

Za sada civilizacija još nije stigla dotle. U ovom trenutku većina ljudi još šutke vjeruje da će stara rješenja funkcionirati. Izabire se novi predsjednik, najavljuje se novi izum, proglašava se novi rast u ekonomiji i nada se ponovo rađa. Možda će se stvari vratiti u normalu. Možda će se nastaviti Napredak ljudskog roda. Danas je još uvijek moguće, bez prevelikog napora u poricanju ili pretencioznosti, zamisliti da smo samo u privremenim teškoćama. Možemo ih prebroditi samo ako otkrijemo nove naftne resurse, sagradimo bolju infrastrukturu koja bi rasplamsala ekonomski rast, riješimo molekularnu zagonetku autoimuniteta, koristimo više bespilotnih letjelica da nas štite od terorizma i kriminala, genetski projektiramo usjeve s većim prinosom i stavimo bjelilo u cement kako bi reflektirao sunčeve zrake i smanjio globalno zagrijavanje.

Budući da će sva ta nastojanja vjerojatno proizvesti neželjene posljedice, čak gore od problema koje bi trebali riješiti, nije teško vidjeti mudrost u nečinjenju ničega. Kao što ću kasnije opisati, to ne podrazumijeva da bi se aktivista trebao fokusirati na razaranje. Nečinjenje ničega prirodno proizlazi iz sloma priče koja je motivirala stara činjenja pozivajući nas time da učinimo što možemo kako bismo ubrzali smrt te priče.

Moj brat, čija je bistrina uma relativno netaknuta jer rijetko čita bilo što napisano nakon 1900.-te, opisao mi je svoju viziju kako će se promjena na kraju manifestirati. Gomila birokrata i lidera sjedit će uokolo pitajući se što da se radi u vezi nove financijske krize. Sve uobičajene politike središnje banke, saniranja, smanjenja kamate, kvantitativnog ublažavanja i tako dalje, bit će na stolu, no lideri jednostavno neće biti u stanju prisiliti se da se s njima suoče. “Zajebi to,” reći će. “Hajdemo umjesto toga na pecanje.”

U nekoj točki jednostavno ćemo morati stati. Samo stati, bez ikakve ideje što učiniti. Kao što sam opisao s primjerima razoružanja i permakulture, mi smo izgubljeni u paklenom krajoliku noseći kartu koja nas vodi u krugovima bez izlaza. Da bismo izašli moramo baciti kartu i pogledati naokolo.

Kako se stara priča primakla kraju ili se primiče kraju, da li se osjećate zaraženi ‘jebi ga’ simptomom? Odgađanje, lijenost, malodušni pokušaji, površnost – sve ukazuje da vas stara priča više ne motivira. Što je nekada imalo smisla više nema smisla. Vi se počinjete povlačiti iz svijeta. Društvo radi sve što može da bi vas uvjerilo da se oduprete povlačenju koje se, kada mu se odupirete, naziva depresija. Potrebna su nam sve jača motivacijska i kemijska sredstva da bi održala našu usredotočenost na ono na što se ne želimo usredotočiti, da bi nas motivirala da radimo ono do čega nam nije stalo. Ako ne djeluje strah od siromaštva, možda će psihijatrijski lijekovi. Sve, samo da vas zadrži da sudjelujete u uobičajenom poslu.

Ta depresija koja onemogućava energično sudjelovanje u životu kakav se nudi, ima i svoj kolektivni izražaj. U nedostatku snažnog osjećaja svrhe i sudbine naše društvo dalje prtlja mlitavo obavljajući stvari pro forma. “Depresija” se manifestira u ekonomskom smislu dok instrument naše kolektivne volje – novac – stagnira. Nema ga više dovoljno da bi se učinilo bilo što grandiozno. Kao inzulin kod dijabetičara otpornih na inzulin, monetarni autoriteti ispumpavaju ga sve više i više sa sve manjim učinkom. Ono što bi nekada potaklo ekonomski bum sada je jedva dovoljno da spriječi zastoj ekonomije. Paraliza ekonomije bi stvarno mogao biti način da se dogodi taj “zastoj”. No to bi moglo biti i bilo što drugo što bi učinilo da odustanemo od naše priče i njenih postavki jednom za svagda.

Ne činiti ništa nije univerzalni prijedlog; on je specifičan za vrijeme kada priča završava i ulazimo u prostor između priča. Ovdje se oslanjam na taoistički princip wu-wei. Nekada se prevodi kao “nečinjenje”, bolji prijevod bi mogao biti “nenategnutost” ili “nesiljenje”. To znači slobodu od refleksivnog činjenja: djelovanje kada je vrijeme za djelovanje, nedjelovanje kada nije vrijeme za djelovanje. Akcija je tada usklađena s prirodnim kretanjem stvari u službi onoga što se želi roditi.

Za ovo crpim inspiraciju iz prekrasne strofe Tao Te Chinga. Ova strofa izuzetno je gusta višestrukim značenjima i razinama značenja i nisam našao prijevod koji bi istaknuo ono što crpim odavde. Zato je dolje moj vlastiti prijevod. To je druga polovica strofe 16 – ukoliko uspoređujete s postojećim prijevodima bit ćete zapanjeni koliko se razlikuju.

Sve se stvari vraćaju svom korijenu.

U vraćanju korijenu postoji mirnoća.

U mirnoći vraća se istinska svrha.

To je ono što je stvarno.

Poznavanje stvarnog daje bistrinu.

Nepoznavanjem stvarnog budalaste akcije donose katastrofu.

Od poznavanja stvarnog dolazi prostranost.

Od prostranosti dolazi nepristranost.

Od nepristranosti dolazi suverenost.

Od suverenosti dolazi što je prirodno.

Što dolazi prirodno je Tao.

Od Tao dolazi što je trajno,

Što ustraje onkraj sebe sama.