Svi ovi okusi oskudice imaju zajednički korijen, jednu vrstu egzistencijalne oskudice za koju ne mogu naći ime. To je oskudica bivanja, osjećaj “Ja nisam dovoljan” ili “Nema dovoljno života.” Rođena iz segmenta našeg proširenog sebstva koji među-postoji sa ostatkom svemira, ona nas nikada ne ostavlja na miru. Ona je posljedica naše otuđenosti, našeg prepuštanja mrtvom nesvrhovitom svemiru sile i mase, svemiru u kojem se nikada ne možemo osjećati kao kod kuće, svemiru u kojem nas nikada ne podržava neka inteligencija veća od naše vlastite, nikada dio neke svrhe koja se postepeno razotkriva. Čak i više od oskudice vremena i novca ta egzistencijalna nelagoda je ono što potiče želju za potrošnjom i kontrolom.

Primarna navika koja proizlazi iz nje je navika da se uvijek čini. Ovdje i sada nikada nije dovoljno. Mogli biste negodovati da većina ljudi u zapadnom svijetu provodi ogromne količine vremena uopće ne čineći ništa produktivno, gledajući TV i igrajući video igrice, no to su zamjene za činjenje, a ne nečinjenje.

Ne kažem da je loše činiti. Kažem da postoji vrijeme da se čini i vrijeme da se ne čini i da kada smo robovi navike činjenja tada nismo sposobni razlikovati to dvoje. Kao što sam ranije spomenuo, vrijeme da se čini je onda kada znamo što činiti. Kada ne znate što činiti, a ipak djelujete, tada vjerojatno djelujete iz navike.

Nemojmo se previše vezati za riječ “činiti” – očito je da razlika između činjenja i ne činjenja nestaje pod povećalom. Možda će jedan primjer pojasniti ono što mislim. Nedavno sam prisustvovao cjelodnevnom sastanku tridesetak aktivista iz cijelog svijeta koji su se okupili u vezi problema lokalizma. Svi smo mi bili govornici na sastanku. Dan je započeo razgovorom koji se nakon sat dva dotakao nekih dubokih pitanja o tome kako stvarati promjenu.  No tada su neki od nas postali uznemireni smatrajući da se “samo priča” (ili je bilo to da smo bili uznemireni dubljim stvarima koje smo dotakli?) pa smo se podijelili u radne grupe kako bismo “nešto uradili”. Dio naše grupne svijesti vjerovao je da ako taj dan ne proizvedemo neki plan akcije, izjavu ili nešto opipljivo, dan bi bio potrošen uzalud. Kao što se pokazalo samo je popodne izgledalo uzaludno dok je jutro izgledalo produktivno – unatoč činjenici da ništa nije “učinjeno”. Možda je problem bio u tome da smo požurili pokušavajući “činiti”  prije nego što je grupa kao cjelina bila sazrela. Djelovali smo iz navike hitnosti. Ponovo, to ne znači da nikada ne trebamo praviti planove, organizirati radne grupe, delegirati posao ili se upustiti u linearno razmišljanje korak-po-korak. Stvar je u tome da treba postići osjetljivost za pravo vrijeme da se rade te stvari.

Mi smo kao čovjek izgubljen u labirintu. On izbezumljeno trči naokolo stalno upadajući u iste slijepe prolaze, vraćajući se uvijek iznova na svoju početnu točku. Na kraju zastane da se odmori, da diše, da duboko razmisli. Tada u jednom bljesku shvati logiku labirinta. Sada je vrijeme da se počne hodati. Zamislite da umjesto toga kaže, “Ne, ne mogu stati da se odmorim. Samo pomičući svoje noge nekamo ću dospjeti. Zato ne smijem prestati micati svoje noge.” Mi imamo tendenciju da obezvrjeđujemo ta razdoblja stanke, praznine, tišine i integracije.

Kako izaći iz labirinta? Da, stvarno pomaže lutati uokolo i istraživati, no u jednoj točki treba stati i razmisliti. Da li postoji obrazac u mojim lutanjima? Što sam prije svega upamtio o tome kako sam se ovdje izgubio? Uostalom, čemu služi labirint? Možda je ranija faza paničarenja, mahnitog trčanja naokolo ili sve više uzaludnih akcija bila nužna, no sada su mnogi od nas spremni da pokušaju na drugi način.

Danas je situacija na Zemlji previše ozbiljna da djelujemo iz navike – da uvijek iznova ponavljamo iste vrste rješenja koje su nas dovele do sadašnje krajnosti. Odakle dolazi mudrost da se djeluje na potpuno druge načine? Ona dolazi niotkuda, iz praznine; ona dolazi iz nedjelovanja. Kada je vidimo shvaćamo da je sve vrijeme bila upravo pred nama. Ona nikada nije daleko; a ipak istovremeno je u jednom drugačijem svemiru – u drugačijoj Priči o Svijetu. To dobro opisuje kineska uzrečica: “Daleko kao horizont, a upravo pred vašim očima.” Možeš zauvijek za njom trčati sve brže i brže, a nikada joj se približiti. Tek kada staneš shvatiš da si već tamo. To je upravo naša kolektivna situacija u ovom času. Sva rješenja za globalnu krizu sjede nam sučelice, ali su nevidljiva našem kolektivnom viđenju jer takoreći postoje u drugačijem svemiru.

Kada smo uhvaćeni u klopku priče tada možemo raditi samo one stvari koje ta priča može prepoznati. Često smo svjesni da smo u klopki (stara priča završava) ali nemamo pristup nekoj drugoj alternativi (još nismo nastanili novu priču). Vođe u društvenim i ekološkim organizacijama osjećaju se uhvaćeni u stupicu ograničenja zbog prikupljanja sredstava, kampanje za nove članove, izjave za štampu i bijele knjige. Nazire se novi skandal. Što da se radi? Poslati još jedan apel? Naša su rješenja sve manje djelotvorna na svakoj razini, ali naša priča ne dozvoljava alternativu.

Isto bi se moglo reći za odgovor novčanih autoriteta na financijsku krizu i još općenitije za sve vlade. Posvuda su politički sustavi zamrznuti  u sve irelevantnijim  debatama u kojima rješenja nisu čak ni na stolu. U SAD-u, u bučnim diskusijama o razini vojnih jedinica, rasporedima povlačenja i tako dalje, gdje je poziv za povlačenje svih vojnih baza širom svijeta i raspuštanje aktivne vojske u potpunosti? To nije dio razgovora. Naravno, da bi bilo dio razgovora trebalo bi odbaciti duboko usađene mitove o načinu kako svijet funkcionira, uzrocima rata i terorizma, stvarnih ciljeva američke vanjske politike i tako dalje, skroz dolje do našeg poimanja dobra i zla. Ako se ti mitovi ne dovedu u pitanje, poziv za raspuštanje vojske izgledao bi smiješno naivan.

Slično tome, gdje je u svijetu političkog dijaloga o smjernicama zemljoradnje ideja o masovnom prijelazu na permakulturu uključujući velike vrtove tamo gdje su danas travnjaci, repopulaciji obradive zemlje, kompostiranju ljudskim otpadom i terapijskoj dobrobiti od ponovnog povezivanja sa zemljom? Time bi se ugljik mogao ponovo vratiti u zemlju, zaustaviti eutrofikacija vodenih tokova, iznova napuniti vodonosnici te obrnuti proces pretvaranja zemlje u pustinju. To bi osiguralo smisleni posao za milijune koji ga traže, drastično bi se smanjilo korištenje fosilnih goriva – i proizvelo više hrane na manje zemlje omogućavajući obnavljanje divljih ekosustava.

Dokumentiranje ovih tvrdnji zahtijeva neko činjenje. Mnogi autoriteti kategorički izjavljuju “Jedini način da se nahrani sedam milijardi ljudi na ovoj planeti je masivnim unosom fosilnih goriva.” Da bi se opovrgnula ova tvrdnja potrebno je analizirati njene osnovne pretpostavke o zemljoradnji i prehrani. Koliko od njih uzima u obzir (uzevši jedan primjer od stotina) usjeve poput krušnog oraha Maja koji u tropima može proizvesti osam puta veći kalorični urod po hektaru od kukuruza, uz nadmoćnu hranjivost i mogućnost skladištenja, može se sakupljati u ogromnim količinama s minimalnom radnom snagom, ne zahtijeva nikakve pesticide, treba ga saditi samo jedanput, otporan je na sušu, daje krmu za koze i krave i može se koristiti kao gornji sloj usjeva sa povrćem, vodenim kulturama itd. kao donjim slojem? To je drvo posječeno po cijeloj Srednjoj Americi da bi se napravilo mjesta za kukuruz.

Jasno, prijelaz na usjeve poput krušnog oraha Maja i stotine drugih premalo iskorištenih hranjivih vrsta, ne može se dogoditi bez pratećih kulturalnih i ekonomskih promjena. Globalizacija kulture hrane, medijske predodžbe koje su krive za industrijsku prehranu, kulturalni narativ koji obrađivanje zemlje smatra tako niskim, financijski sustav koji gura farmere prema proizvodnji komercijalnih usjeva, propisi koji postojeće prakse poljodjelstva uzimaju kao gotovu činjenicu i novčani interesi kompanija za proizvodnju sjemena i pesticida, sve to doprinosi održavanju statusa quo u poljodjelstvu. Sam zamisao uzgoja uniformiranih usjeva na kontroliranoj podlozi proizlazi iz znanstvenih paradigmi generičkog materijalnog substrata uniformnih elemenata kojima mi namećemo red i dizajn.

Mnogo je to priča, sloj na sloj, koje se moraju mijenjati. Zato ja kažem da naša revolucija mora ići skroz do dna, sve dolje do naših temeljnih razumijevanja sebe i svijeta. Mi kao vrsta nećemo preživjeti uz više istoga: bolje vrste kukuruza, bolji pesticidi, proširenje kontrole do genetsko molekularne razine. Potrebno je da uđemo u fundamentalno drugačiju priču. Zato će se aktivista neizbježno zateći kako radi na razini priče. Ustanovit će da čak i najpraktičnije direktne akcije, uz to što se odnose na neposredne potrebe, pričaju priču. One dolaze iz nove Priče o Svijetu i pridonose joj.

Napomene:

  1. Osim naravno na rubovima. To nije, koliko ja znam, jedna od opcija o kojoj govore te vlade.
  2. ovdje sam odabrao jedan primjer koji je samo blago u suprotnosti s važećom paradigmom. Mogao sam također iznijeti postupke vode inspirirane Schaubergerom, homeopatsku pripremu tla, metode koje se koriste u Findhornu ili rad Machaelle Small Wright sa duhovima prirode. No onda bi oni od vas koji su spremni prihvatiti krušne orahe Maja ali ne i inteligenciju vode ili duhove prirode mogli sumnjati i u ostatak onoga što imam reći – kriv po pridruženosti. No, no, ja stvarno ne vjerujem u te stvari, zar ne? Šalu na stranu, istina je da bih želio u njih vjerovati no još uvijek trebam pomoć da bih učinkovito nastanio te priče. Kada sam se pokušao moliti duhovima prirode svizac je unatoč tome pojeo sve povrće u mom vrtu.