Najteža stvar je naći crnu mačku u mračnoj sobi pogotovo ako mačke nema.

―Confucius

Čak i dok se stari svijet raspada oko nas ili čak i dok ga zgađeni napuštamo još uvijek nosimo njegovu uvjetovanost. Mi smo skroz naskroz kolonizirani starom Pričom o Svijetu. Mi smo rođeni u njenu logiku, akulturacijom smo preuzeli njen svjetonazor i zadojeni smo njenim navikama. A sve to nas toliko prožima da je skoro nevidljivo. Kao što ukazuje komentar starješine Dogona, mi uzimamo za gotovu činjenicu upravo one stvari koje su u korijenu krize, bespomoćno ih ponavljajući u svemu što radimo.

Tradicionalne mudrosti, domorodački svjetonazori i svete priče pomažu da se osvijetli nešto od te prtljage koju nosimo iz Doba odvojenosti, upravo kao što je starješina Dogona doveo u pitanje operativnu pretpostavku o nestašici vremena. Kako postajemo sve više usklađeni s novim načinom viđenja svijeta to se više želimo riješiti tegobnih navika starog načina. Ne samo da one više nisu u rezonanci s onim tko mi jesmo i tko postajemo, nego shvaćamo da uhvaćeni u zamku tih navika ne možemo drugačije već stvarati svijet po njihovoj slici. Stoga je oslobađanje od navika odvojenosti više od pitanja samo-kultiviranja; ono je također od presudne važnosti za našu učinkovitost kao aktivista, iscjelitelja i onih koji stvaraju promjene.

Kao što ću opisati, mijenjanje ovih navika gledanja, razmišljanja i djelovanja nije trivijalna stvar. Drugo, mi moramo pokušati napraviti promjenu na način koji sam nije među tim navikama – i na toliko mnogo načina na koje shvaćamo i izvodimo promjenu crpeći iz paradigmi osvajanja, prosuđivanja i sile. Treće, moramo voditi računa o okruženju koje nameće stare navike ne samo kroz ekonomska i društvena sredstva već kroz neumornu baražnu vatru suptilnih poruka koje uzimaju kao gotovu činjenicu upravo one stvari koje želimo mijenjati.

Diskusija o smanjenju duga nasuprot fiskalnom stimulansu uzima zdravo za gotovo ekonomski rast kao neupitno dobro. Pitanje imigracijske reforme uzima zdravo za gotovo društvene konvencije granica i osobnih dokumenata. Statistike o siromaštvu Trećeg svijeta uzimaju zdravo za gotovo da je novac dobro mjerilo bogatstva. Izbor vijesti na televiziji podrazumijeva da su to najvažnije, relevantne stvari koje se događaju. Oznake, posvuda u javnom prostoru, koje govore stvari kao “Kočnica u slučaju nužde. Zloupotreba se kažnjava” podrazumijevaju da su kazne one koje održavaju društveni red kao što i sveprisutne sigurnosne kamere podrazumijevaju da ljude treba nadgledati. Povrh svega, normalnost društvenih rutina kazuje nam da je takav način života normalan.

Za mnoge ljude novac je onaj koji najsnažnije nameće navike odvojenosti. Akcije inspirirane ljubavlju obično ne doprinose našem vlastitom financijskom interesu; naprotiv novac je taj koji kao da često ometa takve akcije. Je li to razborito? Je li to praktično? Možete li si to priuštiti?  Za druge ljude utjerivač je religiozno učenje ili društveni pritisak ili strah od obitelji i prijatelja. “To ničemu ne služi.” “To nije sigurno.” “To je čudno.”

Vjerojatno ste iskusili snagu stare priče da vas povuče natrag.  Imate transcendentno iskustvo jedinstva, protoka, povezanosti, suosjećanja ili natprirodnog i s potpunom jasnoćom vidite kako ćete od sada nadalje živjeti na drugačiji način. To bi mogla biti vrsta iskustva koju ljudi opisuju kao spiritualno, ili možda tako prozaično kao potpuno shvaćanje utjecaja koji životni stil s visokom potrošnjom ugljika ima na planet. To bi mogla biti inspirativna knjiga ili seminar, obuka u nenasilnoj komunikaciji, tečaj filozofije joge. Danima i tjednima nakon tog iskustva, bez puno truda, živite u skladu s onim što ste shvatili. Možda sve ljude oko sebe vidite kao emanaciju božanskog. No uskoro ono što je bilo jasno i lako počinje zahtijevati trud da bi se podsjetili, da bi dozvali to iskustvo. Potrebna vam je disciplina koju ranije niste trebali. Morate stalno vježbati da u svemu vidite božansko dok je to prije bilo očigledno i lako. Ili se sve više vozite automobilom radeći kompromise. Život se vraća u normalu.

Ono što se ovdje događa je to da ljudi obično ne mogu sami održavati novu priču. Priča se može održavati samo u zajednici što je razlog da ljudi nastoje osnivati zajednice posvećene duhovnim idejama, zaštićene od korozivnih utjecaja dominantne Priče o Svijetu. Do neke mjere mi možemo učiniti isto okružujući se ljudima koji žive slične vrijednosti.

Nikakav vanjski društveni ili ekonomski pritisak, bez obzira koliko jak, neće biti u stanju da nas zadrži u staroj priči ako ne djeluje na nešto unutarnje. Više od bilo čega izvana upravo nas naše navike odvlače natrag u staru priču nakon što smo zavirili u novu. Te navike idu tako duboko da smo ih rijetko svjesni; kada jesmo obično ih smatramo ljudskom prirodom. Mnoge od njih ulaze u jednu od tri kategorije: navike oskudice, navike osuđivanja i navike borbe. Sljedećih nekoliko poglavlja razjasnit će neke od ovih navika, kulturalno i osobno stanje iz kojeg potječu, te nove navike međuovisnosti koje ih mogu istisnuti.

Primijetit ćete da su vam poznate mnoge navike odvojenosti. Glavna aktualna vjerska učenja kao i popularni moral obiluju opomenama u vezi s njima. To je zbog toga jer i religija i kultura nose sjeme ponovnog ujedinjenja. No ta su nam učenja teško primjenljiva u životu jer nisu usklađena sa dominantnim mitovima i strukturama civilizacije. Ovako ona postaju pravila: zabrane, preporuke itd., a time i uzročnici primarne navike odvojenosti koja je pobjeda nad samim sobom. To je nemoguće izbjeći. Uronjenima u priču koja nas definira kao diskretne odvojene individue u svijetu drugog, okruženima institucijama poput novca koji ozakonjuje i nameće tu priču, učenja kao što je Zlatno pravilo stvarno izgledaju suprotna prirodnom ljudskom ponašanju. Odvojenom sebstvu sebičnost izgleda protivna služenju.

Nije čudo da su vjerski autoriteti, u nastojanju da pomire pravila sa svijetom u kojem smo živjeli, podijelili svemir u dva kraljevstva, zemaljsko i rajsko, materijalno i duhovno. Da, priznaju oni, materijalni svijet je grešan i naša tijela, budući da su od tog svijeta, također su grešna, ali postoji nešto drugo, drugi svijet sa drugačijim pravilima. Da bismo živjeli u skladu s njima moramo se oduprijeti načinima materijalnog svijeta i puti.

Molim vas obratite pažnju na svaku tendenciju koju bi mogli imati da primijenite program samo-svladavanja na navike odvojenosti koje ću opisati. Postoji drugačiji način.

Oskudica je jedno od obilježja koje definiraju moderni život. Diljem svijeta jedno od petero djece pati od gladi. Vodimo ratove za oskudne resurse poput nafte. Iscrpli smo ribu iz oceana i čistu vodu iz tla. Svuda u svijetu ljudi i vlade provode rezove snalazeći se s manje zbog oskudice novca. Malo ih je koji bi porekli da živimo u eri nestašice resursa; mnogi bi rekli da je opasno zamišljati drugačije.

S druge strane nije teško vidjeti da je ta oskudica uglavnom umjetna. Razmotrite nestašicu hrane: ogromne količine, prema nekim procjenama do 50 posto proizvodnje, bacaju se u razvijenom svijetu. Ogromne površine zemlje koriste se za proizvodnju etanola, čak još veće površine posvećene su američkoj kultiviranoj vrsti broj jedan: travi za travnjake. Istovremeno zemlja namijenjena za proizvodnju hrane obično se obrađuje kemijski-intenzivnim strojno-ovisnim metodama koje su ustvari manje produktivne (po hektaru, ne po jedinici rada) od radno-intenzivne organske zemljoradnje i permakulture.

Slično tome oskudica prirodnih resursa također je rukotvorina našeg sustava. Ne samo da su naše proizvodne metode rasipne, već mnogo od onog što se proizvede malo doprinosi napretku ljudskog blagostanja. Tehnologije konzervacije, recikliranja i obnovljivih resursa venu nerazvijene. Bez imalo stvarnog žrtvovanja mogli bismo živjeti u svijetu obilja.

Možda neprirodnost oskudice nigdje nije tako očita kao kod novca. Kao što ilustrira primjer sa hranom najveći dio materijalne neimaštine u ovom svijetu posljedica je nedostatka ne nečeg opipljivog već nedostatka novca. Da ironija bude veća, novac je jedna stvar koju možemo proizvesti u neograničenim količinama: to su samo bitovi u računalima. No mi ga stvaramo na način koji ga čini inherentno oskudnim i koji potiče tendenciju prema koncentraciji bogatstva što znači preobilje za neke i oskudicu za ostale.

Čak ni bogatstvo ne nudi izlaz iz percepcije oskudice. Studija o superbogatima Boston Colledge centra za bogatstvo i filantropiju iz 2011. godine analizirala je odnos prema bogatstvu u domaćinstvima sa neto vrijednošću od 25 milijuna dolara ili više (nekad puno više – prosjek je bio 78 milijuna dolara). Zapanjujuće je da je na pitanje da li su osjetili financijsku sigurnost većina ispitanika odgovorila da nije. Koliko je potrebno da bi se postigla financijska sigurnost? Navodili su cifre u prosjeku 25 posto više od svoje tekuće imovine.

Ako netko sa 78 milijuna dolara imovine može osjetiti oskudicu tada to očito ima puno dublje korijene od ekonomske nejednakosti. Korijeni nisu nigdje drugdje već u našoj Priči o Svijetu. Oskudica započinje u samoj našoj ontologiji, našoj koncepciji samih sebe i našoj kozmologiji. Odatle se ona infiltrira u naše društvene institucije, sustave i iskustvo života. Kultura oskudice prožima nas tako potpuno da je brkamo sa realnošću.

Najprošireniji oblik oskudice koji nam izjeda život je oskudica vremena. Kao što ilustrira pripadnik Dogona, “primitivni” ljudi općenito ne osjećaju nedostatak vremena. Oni svoje dane, sate ili minute ne vide pobrojane. Oni čak nemaju ni koncept sati ili minuta. “Njihov je bezvremeni svijet” kaže Helena Norberg-Hodge opisujući ruralne Ladakhe. Čitao sam priče o beduinima koji su zadovoljni da ništa ne rade već gledaju kako prolazi pijesak vremena, o Pirahama potpuno zanesenim gledajući kako se na horizontu pojavljuje čamac i nestaje satima kasnije, o domorocima zadovoljnim doslovce sjedeći i gledajući travu kako raste. To je vrsta bogatstva nama skoro nepoznata.

Oskudica vremena ugrađena je u Priču o Znanosti koja teži izmjeriti sve stvari i time pokazati da su sve stvari konačne. Ona ograničava naše postojanje na granice pojedine biografske vremenske crte, konačni raspon odvojenog sebstva.

Oskudica vremena napaja se na oskudici novca. U svijetu natjecanja u svakom trenutku mogli biste raditi više da bi osvojili bolju poziciju. U svakom trenutku imate izbor da li da svoje vrijeme iskoristite produktivno. Naš novčani sustav utjelovljuje načelo odvojenog sebstva: više za tebe je manje za mene. U svijetu materijalne oskudice nikada si ne možete “priuštiti” da se na miru odmarate. To je više od pukog vjerovanja ili percepcije: novac kakav postoji danas nije, kako tvrde neka učenja, “samo energija”; u najmanju ruku on nije neutralna energija. Njega je uvijek premalo. Kada novac nastaje kao dug koji nosi kamate, kao kod nas, tada će uvijek i nužno biti više duga od novca. Naši sustavi održavaju naše kolektivne percepcije.

“Više za tebe je manje za mene” je definirajući aksiom Odvojenosti. Iako istinito u natjecateljskoj novčanoj ekonomiji, to je bilo netočno u kulturama darivanja u kojima je, zbog raširenog dijeljenja, više za tebe bilo više za mene. Uvjetovanost oskudicom seže mnogo dalje od ekonomske domene manifestirajući se kao zavist, ljubomora, nadigravanje, socijalna kompetitivnost i više.

Oskudica novca sa svoje strane napaja se iz oskudice ljubavi, intimnosti i pripadnosti. Temeljni aksiom ekonomije kaže ovo:  Ljudska bića motivirana su da maksimiziraju racionalni vlastiti interes. Ovaj aksiom je izjava odvojenosti i, usudit ću se reći, usamljenosti. Svatko tamo napolju je maksimizator koristi i u tome sam za sebe. Vi ste sami. Zašto se to čini tako točnim, bar ekonomistima? Odakle dolazi percepcija i iskustvo usamljenosti? Dijelom ono dolazi iz same novčane ekonomije koja nas okružuje standardiziranim bezličnim artiklima odijeljenim od svoje originalne matrice srodnih odnosa, a zajednice ljudi koji rade stvari za sebe i jedan drugoga zamjenjuje plaćenim profesionalnim uslugama. Kao što i sam opisujem u Svetoj ekonomiji, zajednica je satkana od darova. Darovi u različitim oblicima stvaraju spone zato jer dar stvara zahvalnost: želju da se daje za uzvrat ili da se daje dalje. Novčana transakcija, nasuprot tome, učinjena je i završena jednom kad roba i gotovina zamijene ruke. Svaka strana odlazi svojim zasebnim putem.

Oskudica ljubavi, intimnosti i pripadnosti svojstvena je također našoj kozmologiji koja svemir vidi kao da je sastavljen od generičkih građevinskih blokova koji su samo stvari, lišeni osjećajnosti, svrhe ili inteligencije. Također je i rezultat patrijarhata i njegove prateće posesivnosti i ljubomore. Ako jedne stvari ima u obilju u ljudskom svijetu onda bi to trebala biti ljubav i intimnost bilo seksualna ili neka druga. Tako nas je mnogo! Ovdje, kao nigdje drugdje, očita je neprirodnost oskudice. Mogli bismo živjeti u raju.

Ponekad vodim radionice koje uključuju vježbu u kojoj dvoje ljudi gledaju jedan u drugog dulje vrijeme. Nakon što izblijedi početna nelagoda i prolaze minute većina ljudi osjeća neopisivu slatku intimnost, povezanost koja prodire kroz sva vještačka pretvaranja i razmetanja koja određuju dnevne interakcije. Ta razmetanja puno su krhkija nego što bismo željeli misliti – ona ne mogu izdržati više od pola minute pravog gledanja i to je vjerojatno razlog što je nepristojno buljiti nekome u oči više od nekoliko sekundi. To je sva intimnost koju si obično dozvoljavamo. To je sve bogatstvo s kojim se možemo trenutno nositi. Ponekad nakon te aktivnosti obratio bih se grupi opaskom “Možete li zamisliti – sve to blaženstvo cijelo vrijeme je na raspolaganju, manje od 60 sekundi daleko, a ipak provedemo godine i godine bez njega. Kad bi ga doživljavali svaki dan da li bi ljudi i dalje željeli kupovati? Piti? Kockati? Ubijati?”

Koliko je blizu ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć? Bliže je od blizu.

Izuzevši osnovne potrebe preživljavanja, koja potreba je važnija ljudskom biću od potrebe da ga se dira, drži, njeguje, vidi, čuje ili voli? Koje stvari trošimo u uzaludnom nadoknađivanju neispunjenja tih potreba? Koliko novca, koliko moći, koliko kontrole nad drugim ljudima je potrebno da bi se zadovoljila potreba za povezanošću? Koliko mnogo je dovoljno? Prema gore navedenoj studiji Boston Colledge-a niti jedna količina nije dovoljna. Upamtite to kad sljedeći puta pomislite da je pohlepa krivac za Gejine nevolje.

Mogao bih dalje nabrajati mnoge druge vrste oskudica koje su toliko normalne u našem društvu da prolaze neprimijećene. Oskudica pažnje. Oskudica igre. Oskudica slušanja. Oskudica mraka i tišine. Oskudica ljepote. Ja živim u kući staroj sto godina. Kakav kontrast postoji između uobičajenih, tvornički savršenih proizvoda i zgrada koje nas okružuju  i starih radijatora u mojoj kući koji štropoću i pište cijele noći sa svojim zavojitim željeznim rebrima, svojim nepravilnim ventilima i spojevima, napravljeni s mrvicu više pažnje nego što je bilo potrebno, koji kao da posjeduju kvalitetu života. Vozim se mimo ogoljenih trgovačkih centara i velikih kockastih robnih kuća, parkirališta i auto dilera, uredskih zgrada i stambenih naselja, svaka zgrada model uštede troškova i divote, i pitam se, “Nakon pet tisuća godina razvoja arhitekture, došli smo na ovo?” Ovdje vidimo fizički izraz ideologije znanosti: samo ono što je mjerljivo je stvarno. Maksimizirali smo našu proizvodnju mjerljivog – kvadratne metre, produktivnost po jedinici rada – na račun svega kvalitativnog: svetosti, intimnosti, ljubavi, ljepote i igre.

Koliko ružnog je potrebno da bi se nadomjestio nedostatak ljepote? Koliko avanturističkih filmova treba da bi se nadomjestio nedostatak avanture? Koliko filmova sa super herojima bi trebalo pogledati da bi se nadomjestio atrofirani izražaj nečije veličine? Koliko pornografije da bi se zadovoljila potreba za intimnošću? Koliko zabave da bi se nadomjestila igra koja je nestala? Potrebna je beskonačna količina. To je dobra vijest za rast ekonomije, ali loša vijest za planet. Na sreću naš planet ne dozvoljava puno više toga, a ni naše razoreno društveno ustrojstvo. Uskoro bismo završili  i s vijekom umjetne oskudice kad bi se samo mogli osloboditi navika koje nas zadržavaju u njemu.

Iz naše uronjenosti u oskudicu potječu navike oskudice. Iz oskudice vremena potječe navika žurbe. Iz oskudice novca dolazi navika pohlepe. Iz oskudice pažnje dolazi navika razmetanja. Iz oskudice smislenog rada dolazi navika lijenosti. Iz oskudice bezuvjetnog prihvaćanja dolazi navika manipulacije. Ovo su samo primjeri – za svaku od ovih stvari koje nedostaju ima toliko odgovora koliko je pojedinaca.

Napomene:

  1. Za podrobniju diskusiju i reference vidi Poglavlje 2. Svete ekonomije i moj članak “Permakultura i mit o oskudici.