Zastanimo na trenutak da ispitamo novìnu nove priče. Konačno, jedna od značajki stare priče je glorifikacija promjene, noviteta, neprestanog odbacivanja starog u korist nečeg novog i boljeg, najnovije tehnološke divote u beskonačnoj sagi o napretku koja obezvređuje stare odnose, znanje i tradiciju. Fiksacija na novo može također postati vrsta eskapizma koji postojeće probleme vidi kao nevažne jer ćemo ih ostaviti iza sebe kada uđemo u “novi” svijet. Neki očekuju od tehnologije da nas spasi nadajući se da nas više noviteta može izbaviti od pogubnih neočekivanih posljedica prethodnih noviteta; na primjer da nanotehnologija može preokrenuti klimatske učinke tehnologije fosilnih goriva. Nema ništa novo u toj ambiciji. Želio bih stoga otkloniti tu zabrinutost pojašnjenjem da je nova priča nova samo u kontekstu onoga na što smo mi u modernom “civiliziranom” društvu navikli.

Mnogi čitatelji će prepoznati da Priča o međuovisnosti ponavlja svjetonazor različitih domorodačkih plemena i tradicija drevnih mudrosti širom svijeta. Niti jedan od ovdje izrečenih principa uopće nije nov. Ipak suzdržavam se od pozivanja na “domorodačku mudrost” kao način da opravdam svoja vjerovanja, prvo zato jer bi to podrazumijevalo jednoobraznost svih domorodačkih sustava vjerovanja što obezvređuje njihovu raznolikost; drugo, jer su različiti elementi domorodačke duhovnosti često bivali iščupani iz svog konteksta i korišteni kao reklamni rekviziti za sve vrste upitnih proizvoda i ideja; treće, jer povlačenje oštre razlike između civiliziranog i domorodačkog zamagljuje našu zajedničku ljudskost i vrši čin neke vrste preokrenutog rasizma koji površinski vrednuje, ali u konačnici ponižava one označene kao domoroci.

Štoviše, čak i unutar Zapadne civilizacije nijedno od učenja o međuovisnosti nije novo. Ona sačinjavaju neku vrstu recesivnog gena u našoj kulturi koji nikada nije dominantan, obično uspavan, povremeno dostižući blistav iako parcijalni izraz tijekom različitih zlatnih doba ljudske rase. Unatoč tome ja to zovem novom pričom: nikada prije to nije stvorilo  civilizaciju. Ona stoji u svježem kontrastu sa svijetom na koji smo navikli, s Odvojenošću otjelovljenom u novcu, školi, religiji, politici i ostatku modernog svijeta.

Popularni interes za domorodačku duhovnost mogao bi se kritizirati kao vrhunski oblik kulturalnog ubojstva kojim se prisvajaju i krivotvore priče, rituali i sveta vjerovanja dane kulture. Ali on također proizlazi iz prepoznavanja da domorodačko nosi važno znanje koje je izgubljeno, znanje koje smo mi na Zapadu konačno spremni čuti dok se slamaju naši vlastiti rituali, mitovi i institucije.

Čuvena je Einsteinova izjava da naši problemi ne mogu biti riješeni na istoj razini razmišljanja koja ih je stvorila. Istina, ali na koji način da razmišljamo na drugačijoj razini? Kako da razlikujemo što je stvarno različito od onoga što si kažemo da je različito ali je samo novo vino u staroj mješini? Bez uvođenja načina poimanja i bivanja koji su izvan naše priče ostat ćemo zauvijek izgubljeni u njoj, uvijek iznova preslagujući iste stare komponente. Na sreću, na svom putu Odvojenosti prokrijumčarili smo sa sobom tri sjemenke Sjedinjenja, tri kanala za pritjecanje mudrosti iz nekadašnjeg i budućeg vremena. Pa, moglo bi ih biti i više od tri. No evo kako ja pričam tu priču:

Tri sjemenke

Jednom davno ljudsko pleme se zaputilo na dalek put nazvan Odvojenost. Nije to bila nepromišljenost kako bi mogli pomisliti neki vidjevši razaranja na planetu: niti je to bio pad, niti izraz nekog urođenog zla svojstvenog ljudskoj vrsti. Bilo je to putovanje sa svrhom: iskusiti krajnje točke Odvojenosti da bi se razvili talenti koji dolaze kao reakcija na to i integrirati sve to u novo Doba sjedinjenja.

Ali već na početku smo znali da postoji opasnost na tom putu: da bismo se mogli izgubiti u Odvojenosti i nikada se ne vratiti. Možda smo mogli postati toliko otuđeni od prirode da uništimo samu osnovu života: možda smo se mogli odvojiti jedan od drugoga da naša jadna ega, ostavljena gola i užasnuta, postanu nesposobna da se ponovo pridruže zajednici svih bića. Drugim riječima, mi smo predvidjeli krizu s kojom se danas suočavamo.

Zbog toga smo prije više tisuća godina posadili tri sjemenke koje će niknuti u vrijeme kada naš put Odvojenosti dostigne svoj vrhunac. Tri sjemenke, tri prijenosa iz prošlosti u budućnost, tri načina očuvanja i prenošenja istine o svijetu, o sebi i o tome kako biti ljudsko biće.

Zamislite da ste bili živi prije trideset tisuća godina i imali viziju svega što će doći: simbolički jezik, dodjeljivanje imena i oznaka svijetu; poljoprivreda, pripitomljavanje divljeg, vladanje vrstama na zemlji; Mašina, gospodarenje prirodnim silama; zaboravljanje kako je svijet prekrasan i savršen; automatizacija društva; svijet u kojem se ljudi čak boje piti iz potoka i rijeka, gdje živimo među strancima i ne poznajemo ljude koji žive vrata do nas, gdje pritiskom na dugme ubijamo diljem planete, gdje mora postaju crna, a zrak prži naša pluća, gdje smo tako slomljeni da se ne usuđujemo sjećati da tako ne bi trebalo biti. Zamislite da ste vidjeli kako sve to dolazi. Kako biste pomogli ljudima prije trideset tisuća godina? Kako biste poslali informacije, znanje, pomoć preko tako ogromnog vremenskog ponora? Možda se to ustvari dogodilo. Tako smo se dosjetili triju sjemenki.

Prva sjemenka bila je loza mudrosti: linije prijenosa koje idu tisuće godina unazad koje su očuvale i zaštitile bitno znanje. Od stručnjaka do učenika, u svakom dijelu svijeta različite tradicije mudrosti prenosile su učenja u tajnosti. Čuvari mudrosti, Sufije, Zen učitelji, Kabalisti, Taoistički čarobnjaci, Kršćanski mistici, Hindu jogi  i mnogi drugi, skrivajući ga unutar pojedine religije, čuvali su znanje za vrijeme kada bi svijet bio spreman da ga ponovo prihvati. To vrijeme je sada i oni su dobro obavili svoj posao. Mnogi duhovni vođe, čak i Dalaj Lama, kažu da je vrijeme tajni završilo. Prerano oslobođeno, znanje je bilo prisvajano, zloupotrebljavano ili obično samo ignorirano. Dok još nismo prešli teritorij Odvojenosti, dok smo još uvijek težili proširiti naše osvajanje prirode, dok priča o Usponu ljudi još nije bila završena, mi nismo bili spremni čuti o savezu, povezanosti, međusobnoj zavisnosti,  međuovisnosti. Mislili smo da je odgovor više kontrole, više tehnologije, više logike, bolje projektirano društvo racionalne etike, više kontrole nad materijom, prirodom i ljudskom prirodom. Ali sada stare paradigme iznevjeravaju, a ljudska svijest dostigla je stupanj prijemljivosti koji dozvoljava ovoj sjemenki da se proširi zemljom. Ona je oslobođena i raste u svima nama.

Drugo sjeme bile su svete priče: mitovi, legende, bajke, folklor i nepresušne teme koji se u različitom ruhu stalno iznova pojavljuju kroz povijest. One su uvijek bile s nama tako da kako god daleko odlutali u Labirint odvojenosti, uvijek smo imali sigurnosno uže do istine kako god tanko i zamršeno. Priče u nama njeguju tu sićušnu iskru sjećanja koja zna naše porijeklo i naše odredište. Drevni ljudi, znajući da bi istina bila prisvojena i izobličena ako ostane u eksplicitnom obliku, šifrirali su je u priče. Kada čujemo ili pročitamo neku od tih priča, čak i ako ne možemo dešifrirati simboliku, ona na nas utječe na podsvjesnoj razini. Mitovi i bajke predstavljaju vrlo sofisticiranu psihičku tehnologiju. Svaka generacija pripovjedača, bez svjesne namjere, prenosi skrivenu mudrost koju je nesvjesno naučila iz priča koje pripovijeda.

Bez direktnog osporavanja paradigmi odvojenosti i uspona, naši mitovi i priče prokrijumčarili su vrlo različito razumijevanje stvarnosti. Pod krinkom “to je samo priča” oni prenose emocionalnu, poetsku i duhovnu istinu koja je u suprotnosti s linearnom logikom, redukcionizmom, determinizmom i objektivnošću. Ovdje ne govorim o moralističkim bajkama. Većina njih sadrži malo istine. Da bi prenijeli ovo drugo sjeme moramo biti ponizni prema našim pričama i ne pokušavati da ih iskoristimo za naše vlastite moralističke ciljeve. Njih su stvorila bića puno mudrija od nas modernih ljudi. Ako pričate ili prenosite priče, poštujte njihov originalni oblik i nemojte ih mijenjati osim ako ne osjetite poetski ushit. Obratite pažnju na to koja dječja književnost ima dojam prave priče. Najnovija literatura za djecu ga nema. Pravu priču možete prepoznati po načinu kako se njene slike zadržavaju u vašem umu. Ona se utiskuje u psihu. Imate osjećaj da je preneseno još nešto osim fabule, nešto nevidljivo. Obično takve priče nose duboku simboliku koju često ne prepoznaju ni sami autori. Usporedba dviju dječjih knjiga dvadesetog stoljeća ilustrira moje gledište: usporedite Berensteinove Medvjeđe priče i Kako je Grinch ukrao Božić! Jedino ova druga odaje duh prave priče jer ima psihičku snagu koja ostaje i prepuna je arhetipskog simbolizma.

Treća sjemenka su domorodačka plemena, ljudi koji su nekoj fazi izabrali da ne sudjeluju na putovanju ka odvojenosti. Zamislite da se na početku putovanja okupilo Vijeće čovječanstva i određeni članovi su dobrovoljno odlučili da ostanu prebivati na udaljenim lokacijama i odreknu se odvojenosti, što je značilo odbaciti proces koji vodi razvoju visoke tehnologije. To je također značilo da kada ih otkriju ljudi koji su ušli duboko u Odvojenost, iskusit će najokrutniju patnju. Bilo je to neizbježno.

Ti ljudi treće sjemenke danas su skoro završili svoju misiju. Njihova misija bila je da jednostavno prežive dovoljno dugo da bi pružili živuće primjere kako biti čovjek. Svako pleme nosilo je različit dio, ponekad mnogo dijelova, tog znanja. Mnogi od njih pokazuju nam kako vidjeti i odnositi se prema zemlji, životinjama i biljkama. Drugi nam pokazuju kako raditi sa snovima i neviđenim. Neki su očuvali prirodne načine podizanja djece koji se sada šire putem knjiga kao što je Pojam kontinuuma. Neki nam pokazuju kako komunicirati bez riječi – plemena poput Hadza i Pirahã komuniciraju uglavnom kroz pjesmu. Neki nam pokazuju kako se osloboditi mentaliteta linearnog vremena. Svi oni služe kao primjer za načine bivanja koje mi intuitivno prepoznajemo i za kojima čeznemo. Oni uznemiruju sjećanje u našim srcima i bude našu želju da se vratimo.

***

Aloysius Weasel Bear rekao mi je u razgovoru da je jednom pitao svoga djeda, “Djede, Bijeli čovjek uništava sve, zar ne bismo trebali pokušati da ga zaustavimo?” Njegov djed je odgovorio, “Ne, to nije potrebno. Mi ćemo stajati sa strane. On će nadmudriti sam sebe.” U svom odgovoru djed je uočio dvije stvari: (1) da Odvojenost nosi sjeme vlastite propasti, i (2) da je uloga njegovog naroda da bude svoj. Ja ne mislim da je to bezosjećajni stav kojim se Bijelog čovjeka prepušta njegovim pravednim zaslugama; to je stav suosjećanja i pomaganja koji razumije ogromnu važnost toga da budemo onog što jesmo. Oni čuvaju na životu nešto što je potrebno planetu i svim živim bićima.

Na isti način, fasciniranost naše kulture svime što je domorodačko nije samo najnoviji oblik kulturalnog imperijalizma i eksploatacije. Istina, konačna faza kulturalne dominacije bila bi kad bi Domorodačke načine pretvorili u brend, marketinški imidž. I stvarno postoje neki u mojoj kulturi koji, isključeni iz društva i stvarnog identiteta, usvajaju Domorodačke pseudo-identitete i ponose se svojom povezanošću s Domorodačkom kulturom, duhovnošću, narodom i tako dalje. Međutim, ispod toga prepoznajemo da preživjeli Prvi narodi imaju nešto važno da nas nauče. Nas privlači njihov dar, sjeme koje su očuvali do današnjih dana. Da bismo primili to sjeme nije nužno da sudjelujemo u njihovim ritualima, uzimamo imena životinja ili tvrdimo da imamo pretke domoroce, već samo da ponizno vidimo što su očuvali da bi se moglo probuditi sjećanje. Do nedavno takav uvid nam je bio nemoguć jer smo bili zaslijepljeni našim kompleksom kulturalne superiornosti, našom ohološću, našim očitim uspjehom u gospodarenju svemirom. Sada kada sve brojnije ekološke i društvene krize otkrivaju bankrot naših načina mi imamo oči da vidimo načine drugih.