To je u biti jedina hrabrost koja se od nas traži: imati hrabrosti za ono najneobičnije, ono najosobitije i ono najneobjašnjivije s čime bismo se mogli susresti. Činjenica da se čovječanstvo do sada u ovom smislu ponijelo kukavički nanijela je beskonačnu štetu životu; iskustva koja se nazivaju “vizije”, cijeli takozvani ‘duhovni svijet’, smrt, sve one stvari koje su nam toliko blisko srodne svakodnevnim su odbijanjem do te mjere istisnute iz života da su osjetila sa kojima smo ih mogli pojmiti atrofirala. 

-RILKE

 

Približavanje duhovnosti i aktivizma odražava jedno šire ponovno ujedinjenje duha i tvari u kojem ta dva područja shvaćamo kao jedno. Ovo je drukčija stvar od tvrdnje znanosti da je razjasnila svaki fenomen kojeg bismo mogli nazvati duhovnim. Više od svođenja duha na tvar, to je uzdizanje tvari do duha.

Ovo ponovno ujedinjenje još nije potpuno. Još uvijek postoje mnogi politički aktivisti koji će biti zgroženi referiranjem ove knjige na fenomene koje oni etiketiraju kao “znanstveno nedokazane” ili kauzalnim principima koje etiketiraju kao neznanstvene. Oni ne shvaćaju da je znanstvena ortodoksija sačinjena od iste tkanine i služi istim ciljevima kao i ostatak naših dominantnih institucija. Ona doprinosi održavanju Priče o razdvojenosti isto koliko i ekonomija, politika ili organizirana religija.

Na sličan način, čitatelji koji su upoznati sa alternativnim znanstvenim paradigmama i tehnologijama možda osjećaju nestrpljenje zbog mojeg skepticizma prema ideji da će one spasiti čovječanstvo. Iako imam iskustvo iz prve ruke s nekoliko tehnologija koje konvencionalna znanost naziva nemogućima, neću ih promovirati u ovoj knjizi. Razlog je, opet, ako bi nas one trebale spasiti, zašto već nisu? Mnoge su bile poznate i zatajivane desetljećima. Čitao sam literaturu u kojoj se navodi kako je ovo zatajivanje svjesno i sustavno; ja mislim da je prije uglavnom nesvjesno i organsko. Potisnuli smo ih uz pomoć tisuću mehanizama jer se ne uklapaju u našu mitologiju i identitet. Jednako tako netko bi mogao reći da nismo bili spremni za njih. Nismo bili spremni za tehnologije koje su bile distribuirane, a ne centralizirane, koje su kontrolu prepuštale ljudima, a ne samo stručnjacima te koje su uvjetovale uviđanje međupovezanosti svih stvari. Jedan od simptoma naše nespremnosti jest žurba izumitelja da patentiraju svaku novu čudotvornu spravu pokušavajući zadržati nešto od nove priče unutar struktura stare. Možda će te tehnologije obilja – energije, bogatstva i života – napustiti margine i zaživjeti tek kada mi sami, kolektivno, postanemo primjer obilja kroz velikodušnost, služenje, predavanje i povjerenje.

Mi smo na pragu sveobuhvatne metamorfoze. Tehnologije međupovezanosti nikada nećemo prigrliti iz mentaliteta Odvojenosti. Ove tehnologije nisu čarobni metak, iako činjenica jest da ja smatram da će one, na kraju, biti dio našeg ozdravljenja. Ali pomak u našim percepcijama, u našem svjetonazoru, dolazi prije. U sadašnjem stanju stvari, primarna važnost tehnologija međupovezanosti nije u onome što one mogu učiniti. One probijaju mjehur stvarnosti u kojem smo dosada živjeli pokazujući nam da ni mi nismo niti je svijet ono što smo mislili. Njihov značaj je isti kao i bilo kojeg druge pojave koja razbija paradigmu.

Doduše, lako je povjerovati, promatrajući rašireno poricanje znanosti o okolišu u mojoj zemlji, kako je problem u neznanstvenim stavovima. Da smo samo poslušali znanstvenike! Nažalost, isto uvjeravanje se također razvija u kontekstu genetičkog inženjeringa usjeva, nuklearne energije te ostalih upitnih tehnologija koje se ustručavam spomenuti iz straha da i ja ne budemo premazan katranom vrlo širokim kistom “antiznanosti”. Dok ova dva gornja primjera ni blizu ne uživaju jednoglasnost poput promjene klime pod utjecajem djelovanja čovjeka, pobornici poput Michaela Spectera ne oklijevaju protivnike označiti kao neznanstvene. Još više neznanstvenima oni bi smatrali moja uvjerenja o holističkoj medicini, qigongu, biodinamičkoj poljoprivredi, pamćenju vode, biološkoj nuklearnoj kemiji, krugovima u žitu, parapsihološkim pojavama, nadjediničnim uređajima, sanaciji radioaktivnog otpada i Djedu Mrazu. Eto, pustio sam mačka iz vreće.

Zbog njihove moći da probiju staru priču, ja potičem ljude da istražuju ove “neznanstvene” fenomene. Otkriti ćete da oni izazivaju kombinaciju ushićenja i podsmijeha. Oni olakšavaju težinu Odvojenosti te opravdavaju naše nevine percepcije netaknutih čuda, misterija i mogućnosti. U isto vrijeme, oni izazivaju strah da su ove percepcije zablude te prema tome i ruganje cinika o kojem je ranije bilo govora.

Bez brige – ne planiram prikvačiti svoj optimizam za nadu da će nas spasiti neka čudesna tehnologija. Da je do tehnologije bilo da nas spasi, već bi nas bila spasila. Mi već dugo posjedujemo tehnologije pomoću kojih bismo mogli živjeti na ovom planetu u obilju i održivosti, međutim koristili smo ih za druge ciljeve. Mi bismo mogli živjeti u zemaljskom raju koristeći savršeno nekontraverzne tehnologije: konzervacija, recikliranje, zeleni dizajn, solarna energija, permakultura, biološko pročišćavanje otpadne vode, bicikli, dizajniranje za mogućnost popravka, trajnost  i ponovno korištenje i tako dalje. Ovo su tehnologije koje već postoje i postojale su, velikom većinom, već desetljećima ili stoljećima. Nikakve nove, čudotvorne tehnologije nisu potrebne. Ipak, druga vrsta čuda potrebna je da ispuni obećanje ovih postojećih tehnologija: društveno ili političko čudo. To je ono što je potrebno da bi se ukinula deforestacija, smanjila emisija stakleničkih plinova, oporavili onečišćeni slivovi rijeka te uklonile sve legalne, društvene i ekonomske prepreke promjeni. To bi bez sumnje zahtijevalo drukčiji novčani sustav te prema tome radikalno restrukturiranje ekonomske moći i privilegija. To bi zahtijevalo sveobuhvatni odmak od militarizma i svih sustava vjerovanja iza njega. To bi zahtijevalo da se milijuni ljudi vrate na zemlju kako bi se uključili u malu, visoko produktivnu poljoprivredu koja uključuje intenzivan rad. Tehnološki izvedivo? Svakako. Politički realistično? Teško.

Nema sumnje da se mi na ovaj ili onaj način suočavamo sa zadatkom koji ne znamo kako izvršiti. Bilo koji politički realističan prijedlog danas blijedi u beznačajnost pred ozbiljnošću krize pred nama. Ovdje leži značaj neortodoksnih i heterodoksnih tehnologija koje sam spomenuo ranije: Svjetonazor koji takve stvari eliminira iz područja mogućnosti isto tako nas odsijeca od vrsti akcija koje su potrebne da se promjeni svijet. U oba slučaja, suočavamo se s nečim što se ne može dogoditi bez kršenja naše Priče o svijetu.

Iako je znanost, kakvu poznajemo, temelj stoljetnog ili milenijskog programa da se upravlja prirodom, iako njezin pristup prikupljanju znanja predstavlja sam model za to da se prirodu učini nečim ‘drugim’ i svijet pretvori u objekt, znanstveno orijentirani ljudi često su žarki aktivisti za zaštitu okoliša i pobornici civilnih prava, ravnopravnosti za gay ljude i ostalih suosjećajnih pozicija. Ovo je primjer generalnog načela: naš ulazak u novu priču nije ujednačen. U jednom području života ili mišljenja možda smo nadišli sve tragove razdvojenosti dok smo u drugom potpuno slijepi za nju. To me nikada ne prestaje čuditi. Netko može imati duboki uvid u institucije, kako one unutarnje tako i vanjske, rasizma, seksizma, diskriminacije na temelju pripadanja društvenoj klasi i kolonijalizma, ali nemati pojma da su zapadna medicina, i do neke mjere sama znanost, među tim institucijama. Ja pohađam konferenciju tradicionalne prehrane gdje ljudi dubinski razumiju iskvarenost naše prehrambene industrije koja uništava zemlju, zdravlje i zajednicu, ali nisu svjesni da školski sustav radi otprilike isto. Referirajući se na studije koje povezuju prehranu i rezultate na testovima, oni kažu: “Kada bi barem djeca imala bolju prehranu, mogli bismo poboljšati školski uspjeh”, pretpostavljajući da su obraćanje pažnje tijekom nastave i dobar rezultat na testovima znakovi zdravog djeteta. Ali kada postanemo svjesni kako je školski sustav agent uvjetovanja za usađivanje u djecu pokornosti pred autoritetom, pasivnosti i tolerancije na dosadno radi vanjskih nagrada, počinjemo dovoditi u pitanje školski uspjeh kao mjeru dobrobiti. Možda je zdravo dijete ono koje odolijeva školovanju i standardizaciji, ne ono koje se u njemu ističe. Onda pohađam edukacijsku konferenciju gdje ljudi to razumiju, međutim (sudeći po hrani koja se konzumira i zdravlju sudionika) nisu baš povezani sa svojim tijelom ili svjesnošću da je prehrambena industrija isto tako iskvarena kao i obrazovni sustav. I skoro svugdje gdje idem, bez obzira na to koliko je publika radikalna kada se raspravlja o poljoprivredi ili obrazovanju ili seksualnosti ili politici, u trenu kada u pitanje dođe njihovo zdravlje odlaze konvencionalnom liječniku.

Dugo vremena su aktivisti u ovim i mnogim drugim područjima djelovali unutar vlastitih silosa, kao da su adresirali jednu jedinu anomalijsku boljku u sustavu  koji je, unatoč nekoliko problema, bio u osnovi ispravan. Nije bilo očigledno da je netko tko radi za, recimo, reformu kaznionica bio posvećen drugom licu istog cilja kao netko tko radi za organsku poljoprivredu. Na sreću, to se danas mijenja. Kako ljudi prepoznaju međupovezanost svih naših sustava i institucija te njihovo suučesništvo u podupiranju dominantnih narativa, radikalizacija šuljajući se osvaja. Zatvorski sustav kakvog poznajemo ovisi o istim vrstama uvjerenja koja su ugrađena i u našu prehrambenu industriju, obrazovni sustav i medicinski sustav. Oni svi ovise o istim političkim misaonim sklopovima, istim ekonomskim mehanizmima te istim vrstama međuljudskih odnosa.

Oni također potječu (i doprinose) od iste psihologije ili, moglo bi se reći, istog stanja bivanja. To je radi čega se šuljajuća radikalizacija o kojoj govorim, na kraju proširuje i na spiritualnu domenu pod kojom, ponovno, ne smatram nešto izvan ovog svijeta, već onu koja uključuje fundamentalna pitanja “Tko sam ja?” “Što je smisao života?” i tako dalje.

Sve više ljudi ulazi u novu priču višedimenzionalno. Grade saveze koji obuhvaćaju prethodno razdvojena područja aktivizma te ulaze u područja propitivanja koja su nekada bila ekskluzivni predjeli duhovnih tragača. Također nastoje primijeniti svoja otkrića na vlastite organizacije i odnose. Nijedna domena života nije nevažna za transformaciju našeg svijeta.

U ovom je poglavlju vjerojatno bilo stvari koje će trgnuti gotovo svakoga. Kada se stvari raspadaju mi tražimo zaklon, neku poznatu instituciju na koju se možemo osloniti kao na skladište dobrote i istine. U ovom dobu nje nema: niti znanost, niti obrazovanje, niti medicina, niti akademija. Čak i naša duhovnost, kao što smo vidjeli, puna je misaonih formi Razdvojenosti.

Sasvim je prirodno obrambeno reagirati na raspadanje svijeta, još čvršće se držati za njega. Ako emocionalno reagirate na moje klevetanje neke od vaših svetih krava, to vjerojatno znači kako je ugroženo nešto više od samog mišljenja. Možda se ne slažete samnom u vezi učinkovitosti akupunkture ili autentičnosti krugova u žitu. To je samo intelektualno neslaganje, ili ste malo ljuti? Koje emocionalno obojane prosudbe prate to neslaganje? Da sam ja priprosta budala? Da ne poznajem osnovnu znanost? Da sam propustio propitati oprečne dokaze koji bi pokvarili moje puste želje? Da su moja uvjerenja nečuvena, vrijedna prezira i sramotna? Opravdavate li prezir rezoniranjem poput “Ova uvjerenja ljudima daju lažnu nadu i odvraćaju im pažnju od rješenja koja bi možda mogla i upaliti”? Ako je tako, je li to zaista zašto ste ljuti ili je u pitanju nešto drugo? Ja sam otkrio da kada emocionalno reagiram na neku ideju koja proturječi mojim uvjerenjima, to je obično zato što ona ugrožava moju priču svijeta ili moju priču o meni stvarajući nekakvu vrstu egzistencijalne nelagode.

Ničim od ovoga ne želim implicirati da ukoliko vi emocionalno reagirate na moje nekonvencionalne izjave, to je dokaz da ste vi u krivu, a ja u pravu. Sve što to implicira je da vaše odbijanje ima malo veze sa dokazima ili logikom. Dokazi i logika su alati koje koristimo kako bismo opravdali i razmahivali se svojim uvjerenjima, ali varamo sami sebe misleći kako su oni izvor naših uvjerenja. Vratiti ću se na tu ideju jer je ona ključna i za razumijevanju procesa promjene uvjerenja; a jasno je da će se mnoga uvjerenja morati promijeniti kako bi naš svijet dobio šansu da preživi.

 

 

Napomene:

  1. Ovdje bih trebao spomenuti da kao što organizirana religija skriva u sebi ezoteričnu jezgru koja ne naučava razdvojenost isto tako bismo mogli napraviti razliku između znanosti kao institucije te same Znanstvene metode. Mada bismo mogli tvrditi da je čak i Znanstvena metoda puna neispitanih pretpostavki (na primjer, objektivnost: da hipoteza o stvarnosti ne mijenja stvarnost i da se u principu eksperimenti ponavljaju jer su varijable vremena, mjesta i eksperimentatora neovisne o hipotezi koja se ispituje), naposljetku ona u sebi sadrži jednu vrstu poniznosti, voljnost da se promijene ili prošire uvjerenja kao odgovor na informacije koje dolaze izvan svjesnog sebstva.
  2. Pogledajte moj članak “Sinkronicitet, mit i novi svjetski poredak” (Synchronicity, Myth, and the New World Order) za daljnje razmišljanje o dinamici svjesnih zavjera.
  3. Ovdje sam namjerno izostavio energiju vjetra budući da imam ozbiljne ekološke zabrinutosti u vezi načina na koji se trenutno primjenjuje, iako neortodoksni planovi niže razine pokazuju nekakvo obećanje. Naposljetku, rješenje nije da se proizvodi više energije kako bi se održalo naše sadašnje društvo. Rješenje je promjena našeg društva u ono koje, između ostalih stvari, koristi manje energije. Većina načina na koje mi koristimo energiju ionako ne promiče blagostanje.