Kako da to napravimo? Ovaj svijet čuda, stvari koje ne možemo prisiliti da se dogode, jest svijet dara. Da bismo u njemu živjeli moramo otpustiti stare načine kontroliranja, zadržavanja i uzdržavanja. Moramo naučiti vidjeti svijet očima dara. Danas mnogi od nas žive istovremeno u oba svijeta, starom i novom; zbog toga je naše iskustvo čuda nasumično. Izgleda kao da ona krše zakone fizičkog i društvenog svemira, što je i za očekivati budući da su ti zakoni formirani iz percepcije odvojenog sebstva.

Unatoč mom pozivu na naivnost, htio bih ovdje dodati i jedno upozorenje jer na ovom svijetu postoji i nešto kao nastojanje na nemogućoj fantaziji. Postoji stvar kao što je obmana koja nas ometa u neposrednom poslu. Kako možemo znati kada smo u službi stvarne mogućnosti, a kada se obmanjujemo slijedeći ne viziju, već priviđenje? Ja ne zagovaram lakovjerno povjerenje u bilo koju fantaziju koja je slučajno utješna.

Domaćin New Age učenja o “kreiranju stvarnosti” kaže nam da ukoliko želimo “učiniti vidljivim” nešto na ovom svijetu, moramo naše misli i vjerovanja uskladiti s tim, i to će se pojaviti. Ovdje koristim sarkastične navodnike, no neka od tih učenja prilično su sofisticirana. Možemo se prisjetiti mnogih situacija u kojima vjerovanja uistinu kreiraju stvarnost. Jedan razlog je da naša vjerovanja i priče sadrže u sebi uloge za nas same, koje moramo odigrati kako bismo postigli išta u svijetu. Na primjer, bez vjerovanja da je moguće voziti monocikl , malo je vjerojatno da će netko posvetiti tjedne da bi naučio kako. Bez vjerovanja da se glazbeni festival može dogoditi, nitko neće poduzimati stvari koje su potrebne da se on dogodi. Samo kada netko vjeruje “Ja to mogu” tek tada će pokušati. Kada se mijenjaju naša vjerovanja, mijenjaju se i naše motivacije i percepcije. Mi radimo nove stvari i vidimo nove prilike.

Osim tih prozaičnih sredstava za pretvaranje vjerovanja u stvarnost, ja tu nalazim na djelu i nešto puno misterioznije. Kada osoba prolazi kroz duboku promjenu svjetonazora događa se neka vrsta čarolije. Prozaična sredstva koja sam opisao možda su instantizacije jednog općeg principa. Problem s New Age učenjima o kreiranju stvarnosti ili Zakonom Privlačnosti, nije toliko u njihovoj metafizici koliko u njihovoj primjeni. Ja tu vidim dvije ključne poteškoće. Prvo, nije lako promijeniti vjerovanja kako bismo to željeli misliti. Vjerovanje obično ne možemo promijeniti činom volje jer stanje vjerovanja je stanje bivanja. Vjerovanje nije samo para u mozgu. Ako ste, poput mene, pokušali promijeniti svoja “ograničavajuća vjerovanja” kroz afirmaciju i tako dalje, možda ste primijetili da čak i dok u sebi ponavljate “Ja sada osjećam potpuno financijsko obilje” ili “Svaki dan, u svakom pogledu život postaje sve bolji i bolji,” jedan dio u vama misli, “Moš’ mislit. Vjerovat ću kad se pokažu rezultati.” Kada se rezultati, ustvari, ne pokazuju, vjerojatno ćete cijeli program kreiranja stvarnosti odbaciti kao New Age budalaštinu. Ali istina je da vi niste ni dokazali niti pobili osnovni princip, zato jer ste se držali lažnog vjerovanja ili u najboljem slučaju, proturječnog vjerovanja. Jedan dio vas je možda vjerovao, ali jeste li uistinu osjećali da je istinito? Jeste li zaista osjećali da je moguće?

Ovo vodi drugom problemu: nije na nama da odlučujemo što je istinito ili moguće. Neka učenja traže od nas da započnemo stvaranjem vizije, no to je pogrešno; ispravan način da se počne je primanje vizije. Ja to zovem “Vizija onoga što želi biti rođeno”. Budući da je nismo sami izmislili, osjećamo da ima vlastito postojanje. I dalje nas mogu salijetati sumnje, ali ispod sumnji ležat će spoznaja koja dolazi od toga što smo nešto vidjeli. Sumnje proizlaze iz rana koje sam ovdje spomenuo: opetovana izdaja našeg idealizma, slamanje našeg duha, učinci nemilosrdne ružnoće industrijskog društva. Mi mislimo, “Što ako sam ja samo budala? Što ako ne zaslužujem takav blagoslov? Što ako ga čovječanstvo ne zaslužuje? Što ako smo propustili svoju šansu? Što ako se dogodi nešto izvan moje kontrole i to uništi?” Odista, što je ljepša vizija (bilo za sebe sama ili svijet) to su bolnije sumnje koje se pojavljuju. Sjaj onoga što želi biti rođeno osvjetljava sjene, dovodeći ih na svijetlo svijesti kako bi mogle biti iscijeljene. Predlažem da postanete osjetljivi na razliku između ovih sumnji i potajne, trezvene spoznaje da se zavaravate.

Prvi korak u stvaranju promjene je prema tome prihvaćanje vizije koju osjećamo kao istinu. Drugi korak jest zaliječiti rane i sumnje koje ta vizija rasvjetljava. Bez da to učinimo, bit ćemo u konfliktu sa samim sobom, ozakonjujući istovremeno i novu i staru priču koja prati rane. Treći korak je ponizno služiti onome što želi biti rođeno. Ovaj proces nije linearan. Obično vizija dolazi sve više u fokus dok zacjeljuju sumnje koje ju zasjenjuju; to nam s druge strane omogućava da dublje uđemo njenu službu. Dublje služenje donosi novu dimenziju vizije zajedno s dubljim ranama. Put služenja je put samoostvarenja.

Kada smo u službi nečega što je istinito, kad pričamo o tome naše riječi imaju moć. I drugi mogu osjetiti istinitost toga. Zbog toga neki ljudi imaju magičnu sposobnost da govorenjem nešto učine stvarnim. Kad oni kažu dogodit će se to i to, svi vjeruju da će se to dogoditi, čak i kada ostvarenje toga nečega ovisi upravo o tome da svi vjeruju da će se dogoditi.

Biti u potpunosti u službi nečega što smo osjetili kao istinito jest suština sposobnosti vođenja u nehijerarhijsko doba. Vođa je nositelj priče, netko čije je iskustvo njene stvarnosti dovoljno duboko da bi mogao održati vjerovanje u ime drugih. Danas su mnogi vođe slabi jer zapravo ne vjeruju u ono što javno tvrde. Kako onda mogu inspirirati druge da vjeruju? Ne vjerujući sebi samima oni se predaju na najmanji pritisak, zadovoljni da se nagode o polovičnim mjerama. Ako zagovarate potpunu eliminaciju nuklearnog naoružanja, ali zapravo ne vjerujete da bi se to moglo dogoditi, tada ćete pristati na sporazum o ograničenoj zabrani nuklearnih pokusa. Ako je ono što želite potpuno zaustavljanje krčenja šuma, a ne vjerujete da je to moguće, pristat ćete na puko usporavanje.

Što je dublje služenje onome što želi biti rođeno to je sposobnije da sredi istodobne susrete i slučajne događaje koji omogućavaju da se postigne ono što leži izvan našeg razumijevanja uzroka i posljedice. Mogli bismo reći da je služenje primarna “tehnologija” Doba Sjedinjavanja. Mi nudimo svoje vrijeme, energiju, vještine i živote kao darove, kročeći u povjerenje, odbacujući naviku da pazimo prvo i najprije na sebe. Tek tada se možemo u potpunosti uskladiti s vizijom. Iz te usklađenosti rađa se golema snaga. Naša proširena sebstva puno su snažnija i hrabrija od pojedinačne, odvojene individue koja, odvojena od svijeta, može ga samo manipulirati silom, gledajući s oprezom i čuđenjem zapanjujuće koincidencije koje se redaju kada se pusti i uroni u služenje. Očigledno, budući da to nisu stvari za koje znamo kako “učiniti” da se dogode, one se događaju kao darovi, potvrđujući univerzalni princip dara: da se davanje i primanje na kraju uvijek u ravnoteži.

Cijeli ovaj proces zajedničkog stvaranja promjene započinje ne vjerom već iskrenošću. Prvo moramo uhvatiti bljesak nečeg što prepoznajemo kao istinito. Jedan vid iskrenosti je prepoznati naše zablude i vidjeti ono što nam je pred očima. To može biti bolno. Ponižavajuće je bilo priznati, “Ja nisam uistinu vjerovao da je moguće ono na čemu smo radili; cijelo vrijeme sam to radio kako bih pripadao, kako bih se doimao čestitim sebi i drugima te kako bih jednostavno spriječio očaj.” Ali postoji još jedna primjena iskrenosti koja je još hrabrija: vjerovati u istinsku viziju koja je u kontradikciji s nazorom većine o tome što je moguće i vrijedno truda. Više je hrabrosti potrebno za vjerovanje u ono što znamo da je istina nego nevjerovanje u ono što znamo da je pogrešno. Za vizionara to znanje je u početku osamljeno znanje, okruženo zbrkom sumnji iznutra kao i izvana. Vjerovati trenutku bistrine i nositi ga naprijed, prevesti ga u vjerovanje i djelovati iz njega usred glasova koji govore da je to ludo ili nemoguće, nije trivijalna stvar.

Napomena:

  1. Povremeno ljudi dojavljuju o iskustvu uspješne promjene vjerovanja činom volje. To ne znači da su oni primijenili nadmoćnu snagu volje da bi raspršili sumnju i negativnost, već da je vjerovanje bilo spremno da se promijeni. Kada stanje bivanja koje odgovara danom vjerovanju išlo svojim tokom, onda se vjerovanje mijenja samo malim gurkanjem.