Volim one koji žude za nemogućim.

-GOETHE

Ulazimo na nepoznati teritorij u kojem smo na tren vidjeli prekrasno odredište, ali ne znamo kako doći do njega. Ono je nepristupačno prema onome što mi razumijemo o uzročnosti. Moraju se dogoditi stvari za koje mi ne znamo kako učiniti da se dogode. Ako ne „učiniš“ da se nešto dogodi, a ono se dogodi, kako se onda dogodilo? Očigledno, dogodi se kao dar. Možda ste primijetili da vrlo velikodušni ljudi sami privlače više darova. Prema tome, ako dajemo svoje živote na služenje, iskusit ćemo više ovih neočekivanih događaja. Oni su ključ do kreativne moći iznad stare koncepcije uzročnosti.

Bilo što vrijedno toga da mu se posveti život danas zahtijeva neka od ovih čuda, ovih stvari koje mi ne činimo i ne možemo učiniti da se dogode, koje dolaze kao darovi. Prema tome, ako slijedite vodstvo svoga srca prema ijednom od ovih ciljeva vrijednih truda, vaši će se odabiri mnogima činiti (a ponekad i vama samima) pomalo ludi.

Naša situacija je ova: vidimo cilj, ali ne znamo kako doći do njega. Ovo vrijedi za bilo što što je odista novo. Početi pokušajem, usprkos tome, uvijek je čin hrabrosti, u istom trenu arogantan i ponizan: arogantan jer je naše pouzdanje neopravdano; ponizan jer se stavljamo na milost nepoznatom. Ograničeni onime što znamo kako raditi, postižemo samo ono što smo već prije postizali. Pogledajte planet. Ono što smo prije postizali nije dovoljno.

U ovoj knjizi ja pozivam na jednu vrstu naivnosti što je, ironije li, jedna od glavnih kritika mog rada. Možda bih trebao prigrliti taj epitet i čak tražiti još takvih. Biti naivan jest vjerovati u dobrotu drugih kada su dokazi za to oskudni ili vjerovati da bi se nešto moglo dogoditi kada ne znate kako bi moglo. Naravno, naivnost je prokletstvo kad zamračuje praktične akcije, ali ja govorim o situaciji gdje je praktično nedovoljno. To je gdje je planet trenutno. I to je također gdje su mnogi pojedinci trenutno otkrivajući da stvari koje znaju kako dobiti više ne žele.

Paradoks je u tome što se put do ostvarivanja nemogućeg sastoji od mnogo praktičnih koraka od kojih je svaki moguć. Mnogo pragmatičkih koraka, od kojih svaki znamo kako napraviti, zbrajaju se u nešto što nismo znali napraviti. Znamo kako hodati; samo nemamo kartu. Dakle ja ne sugeriram da se odreknemo praktičnog, izvedivog. Radi se o tome da praktično nije dovoljno osim ako se stavi u službu nepraktičnog.

Na sličan način, ne možemo napustiti alate, materijale i kognitivno, koji su definirali Doba Odvojenosti. Nećemo napustiti razum u korist osjećaja, telekomunikacije u korist grljenja, simbolički jezik u korist pjesme, novac u korist dara. U svakom ovom slučaju, međutim, prvo je preraslo svoju vlastitu domenu i preotelo potonje. Nova priča sadrži staru; tražiti istrebljenje stare je i samo misaona forma stare priče.

Dopustite mi da podijelim nekoliko priča koje ilustriraju moć naivnosti. Polly Higgins je odvjetnica i autorica knjige Istrebljenje  ekocida. Zadnjih nekoliko godina radila je na tome da uvede “prava prirode” te da ekocid proglasi petim zločinom protiv mira koji će biti prepoznat od strane Ujedinjenih naroda. Na početku ovog zadatka rekla mi je da je shvatila da su normalni kanali za pokušaje dopune U.N.-ovog Rimskog statuta bili beznadno spori i komplicirani. Stog je ona odlučila kontaktirati visoko rangiranog dužnosnika za kojeg je smatrala da je naklonjen idejama kao što su njene. Nazovimo ga g. E. Ali stotine aktivista i organizacija također imaju ideje koje žele promicati kroz U.N. Kako zaobići sve vratare te doći do direktnog razgovora s njim?

Dogodilo se da je Polly bila u Njemačkoj u vrijeme održavanja velikog samita u vezi klime u Kopenhagenu kojem je g. E. planirao prisustvovati. Trebao je poći izvanrednim vlakom zajedno sa ostalim dužnosnicima i specijalno pozvanim novinarima te predstavnicima nevladinih organizacija. “Kad bih samo mogla doći na taj vlak”, mislila je Polly, “možda bih mogla dobiti priliku da pričam s njim.” Ali nije mogla pronaći način kako da nabavi pozivnicu. Možda bi se mogla ušuljati na vlak? Nemoguće. Redovi policije okruživali su ga kako bi pazili na aktiviste koji pokušavaju napraviti baš to. Stoga se Polly ukrcala na drugi vlak nadajući se da će možda pronaći g.-a E. u Kopenhagenu.

Njen plan puta uključivao je presjedanje na drugi vlak u Hamburgu. Silazeći sa svog vlaka, pitala je konduktera gdje je vlak za Kopenhagen. Pokazao je prema izvanrednom vlaku   U.N.-a. “Ne, to nije moj vlak”, rekla je znajući da joj neće biti dopušteno da se ukrca na njega.

Kondukter ju je ignorirao. “Da, da, to je ovaj vlak”, rekao je tvrdim njemačkim naglaskom. Protestirala je još nekoliko puta bez rezultata (“Da, da, vi dođite samnom.”) dok je on uzeo njen kovčeg i odveo je na vlak. Praćenu dužnosnikom željeznice i obučenu u svoju odvjetničku odjeću, nitko nije tražio da vidi njenu pozivnicu. Uskoro je bila smještena na vlak. Poslala je SMS poruku prijateljici iz nevladine organizacije koja je bila pozvana da putuje tim vlakom: “Ukrcala sam se! Vagon broj dva.” Njena prijateljica je odgovorila pozivajući je u svoj vagon gdje je sjedila nasuprot jednom vrlo zanimljivom gospodinu. “Govorila sam mu o tebi. Ima jedno prazno sjedalo do njega.”

Znate tko je to bio. Bio je to g. E.

Ovo je bio samo jedan od dugog niza sinkroniziranih događaja koji su doveli Polly pred parlament EU-a, Haag i brojna ostala tijela visoke razine te Zakon o ekocidu učinili vidljivim. Ovo je savršen primjer stavljanja praktičnog u službu nepraktičnog.

Bilo tko je mogao reći Polly kako je naivno da misli da svoju ideju može staviti na agendu U.N.-a kada tolike druge organizacije, sa daleko više resursa i veza, ne mogu. Bilo tko joj je mogao reći kako je naivno da očekuje da će imati osobni razgovor s g.-om E-om kada tolike druge aktiviste drže udaljene stotinu metara iza policijskih redova. Vrste slučajnosti koje je iskusila nisu nešto što se može isplanirati unaprijed. One često dolaze kao smetnje u planu kakav god da je bio u početku. To ne znači da ne bismo trebali planirati najbolje što možemo i koristiti bilo koja praktična sredstva koja su nam na raspolaganju, ali ne bismo trebali biti ograničeni onime što možemo isplanirati. Ne bismo trebali ograničavati svoje ambicije onime što znamo kako postići.

Diane Wilson bila je tehničar na brodu za lov na škampe u Golfskom zaljevu uz obalu Texasa. */*Ona priča svoju priču u knjizi Nerazumna žena./  1989. godine otkrila je da Formosa Plastics, kompanija vrijedna više milijardi dolara, planira u blizini sagraditi ogroman kompleks  za proizvodnju polivinilskog klorida. Odlučna da zaustavi ovaj projekt, za koji je vjerovala da će onečistiti zaljev, Wilson je prilično naivno pokrenula kampanju protiv toga. Grupirani protiv ove neobrazovane majke petoro djece bili su gospodarska komora, lokalna vlast, zakonodavstvo, guverner, Državno ministarstvo za zaštitu okoliša te Agencija za zaštitu okoliša S.A.D.-a. Kako je ikada mogla pobijediti? Što je to bilo u njoj što joj je omogućilo da pobijedi protiv tako moćnih interesa dok se većina nas čini nesposobna da promijeni najbanalnije političke smjernice?

Svakako, dio objašnjenja jest da je Diane Wilson neuobičajeno hrabra i tvrdoglava žena koja je bila spremna učiniti bilo što kako bi postigla svoj cilj: štrajkati glađu, na primjer, ili se privezati lancima za ogradu kompanije. Tijekom vremena, također je inspirirala brojne druge ljude, među kojima neke od onih kojima je poznato kako sustav funkcionira, da se pridruže njenom cilju. I možda je njena osobna poniznost ohrabrila ‘zviždače’ da ju potraže. Ona nije imala nikakav plan – “Ja nikad ništa ne planiram: imala sam samo namjeru i bila sam spremna dovesti se u opasnost” – i ona nije kroz nikakvu vrstu financijske ili emocionalne manipulacije “natjerala” ove ljude da ju podupru. Nije im platila da ju podupru odgovarajući financijskom silom na financijsku silu. Ovi ljudi, kao i ona, nisu imali ništa za dobiti, čak niti društvenu korist da ih se smatra herojima budući da je svatko tko joj se pridružio bio izložen ruganju.

Povrh ovih darova, koji nisu neočekivani u našem konvencionalnom shvaćanju svijeta, Diane Wilson također je pomogla bar jedna slučajna podudarnost, kada ju je dužnosnik Agencije za zaštitu okoliša nazvao zamijenivši je za drugu Diane i otkrio ključne informacije koje su dovele do važnog napretka. Naravno, ovo možemo lako odbaciti kao puku slučajnost, ali bismo li to isto tako mogli vidjeti kao izdanak drugačije vrste uzroka i posljedice od kauzalnosti temeljene na sili, na koju smo navikli?

Prije mnogo godina, kada sam živio na Tajvanu, razvio sam prijateljstvo s nekim mladim američkim dečkima koji su mi jednog dana objavili kako namjeravaju organizirati trodnevni festival alternativne glazbe na otvorenom na najjužnijem vrhu otoka. Mi dečki u sredini dvadesetih često smo ispijajući pive objavljivali velike planove koje bismo sljedeći dan zaboravili; razlika je bila u tome što se ovaj događaj zaista ostvario, unatoč činjenici što članovi benda nisu imali novaca, što su pričali samo elementarni kineski te bili u toj državi zaista tek nekoliko mjeseci. “Unajmit ćemo autobuse da prevezu sve ljude dolje. Iznajmljivat ćemo šatore. Dogovoriti ćemo nešto sa lokalnom policijom, tko zna.” A onda su težak rad – i darovi – započeli. Iz nekog razloga, svi su vjerovali da će se ono što su ovi dečki rekli dogoditi, pa smo svi drage volje doprinijeli.

Nitko nije zaradio ništa novaca od ovog pothvata; od vrha do dna bio je učinjen u duhu dara. Ali osim darova drugih ljudi koje je privukla velikodušnost organizatora, kao i sa Diane Wilson, bilo je nekoliko neobičnih podudarnosti koje su na pothvat legle kao darovi. Organizatori su trebali kamion da tegli opremu; jednog je dana jedan od njihovih učenika poslovnog engleskog pitao, ne znajući njihovu potrebu i naizgled iz vedra neba: “Vama ne treba možda kamion, zar ne?” i dao im kamion. Ovakve su se stvari dogodile u više navrata. Činilo se da događaj okružuje neka vrsta čarolije. Lokalna policija nije bila nikakav     problem – sjećam se da sam vidio jednog od njih među plesačima – jer su iz nekog razloga  događaj vidjeli izvan njegovih uobičajenih kategorija (prijetnja zakonu i redu, prilika da se iznudi mito itd.).

Čitatelju, jesi li ikada bio dio nečeg takvog gdje se čini da sve teče, gdje nalaziš sam sebe ponovno i ponovno na pravom mjestu u pravo vrijeme kako bi upoznao baš pravu osobu? Gdje se sve što je potrebno pojavi, ponekad u zadnjem trenu, na potpuno neočekivane načine? Gdje se čini da nevidljiva vanjska sila usklađuje sve i svakoga?

Kako i zašto se ovo događa? Kada bismo mogli nekako ovladati tehnologijom bivanja na pravom mjestu u pravo vrijeme, kada bismo mogli naučiti jahati struju sinkroniciteta onda bismo dobili pristup moći većoj od bilo čega za što je sposoban svijet sile.