Ponekad kada upoznam pionire u određenom području alternativne kulture dobijem osjećaj da iako oni rade svoj posao u malom, možda unutar malog eko sela, izoliranog zatvora, jedne jedine zajednice unutar ratne zone ili zone bandi, oni taj posao rade za sve nas i da promjene koje naprave unutar sebe stvaraju neku vrstu šablone koju mi ostali možemo slijediti te time napraviti ono za što je njima trebalo desetljeća truda i učenja. Kada na primjer vidim kako se moja prijateljica R. , suočena sa skoro nemogućom vjerojatnošću, tako potpuno oporavila od zlostavljanja koje je doživjela kao dijete pomislim “Ako se ona može oporaviti to znači da to mogu i milijuni sličnih njoj; i njen oporavak njima olakšava put.”

Ponekad odem čak i korak dalje. Jednom nam je u skloništu za muškarce jedan sudionik pokazao ožiljke opeklina na penisu, rezultat paljenja cigaretom koje mu je učinio udomitelj kako bi ga kaznio kada je imao pet godina. Čovjek je prolazio kroz snažan proces otpuštanja i opraštanja. U jednom bljesku ja sam uvidio da je njegov razlog zašto je tu na Zemlji, da prima i ozdravi od svoje rane, kao neki čin usluge svima nama kojom se mijenja svijet. Rekao sam mu: “J., ako ništa drugo ne postigneš u ovom životu osim da ozdraviš od ovoga, svijetu ćeš napraviti veliku uslugu.” Istinitost ovoga bila je očevidna svima prisutnima.

Racionalni um, potopljen u Razdvojenost, sumnja da bi njegovo ozdravljenje zaista moglo napraviti promjenu. On kaže da bi samo kada bi se na neki način učinilo javnim,na primjer  pretvoreno u motivacijsku priču, moglo imati utjecaj na svijet veći od direktnog utjecaja tog čovjeka. Ja ne poričem moć priče. Možda J-evo ozdravljenje ima utjecaj kroz to što ja sada pričam o njemu. Međutim, priča je samo jedan od mogućih vektora manifestacije jednog općenitijeg fenomena. Jedan od načina kako vaš projekt, vaše osobno ozdravljenje ili vaš društveni izum može promijeniti svijet jest kroz priču. Ali čak i ako nitko nikada ne sazna za njega, čak i ako nije vidljiv nijednom čovjeku na Zemlji, neće imati ništa manji utjecaj.

Načelo na koje se ovdje pozivam zove se “morfna rezonanca”, pojam kojeg je skovao biolog Rupert Sheldrake. Ono drži kako je temeljno svojstvo prirode da su forme i uzorci zarazni: da jednom kada se nešto dogodi negdje, to izaziva da se ista stvar dogodi drugdje. Jedan od njemu najdražih primjera su određene supstance kao što su turanoze i ksilitol koje su pouzdano bile tekućine mnogo godina dok se nisu iznenada, diljem svijeta, počele kristalizirati. Kemičari ponekad godinama pokušavaju napraviti kristaliziranu formu pojedine supstance; jednom kada u tome uspiju nadalje je lako, kao da je supstanca naučila kako da to napravi.

Sheldrake raspravlja mogućnost da bi se ovaj fenomen mogao objasniti “česticama sjemenkama” – malim komadima kristala koje otpuhne vjetar ili bivaju odneseni na bradama kemičara koji su u posjeti te pronađu svoj put u super-zasićenu otopinu i pokrenu kristalizaciju. Dakle, kaže on, hajdemo testirati teoriju morfne rezonance stavljajući uzorak u karantenu laboratorija filtriranog od prašine. Ako se i ovdje se kristali lakše formiraju, kaže on, to bi bio dokaz teorije morfne rezonance.

Ja se slažem sa Sheldrakeom kako određene karakteristike misterije kristalizacije opovrgavaju objašnjenje čestica sjemenki te da bi ju ovaj eksperiment pobio. Ne slažem se međutim da objašnjenje čestica sjemenki, ukoliko je istinito, poništava objašnjenje morfnog polja. Baš suprotno: osnovni princip morfne rezonance odnosi se na to je li ili nije vektor njenog prijenosa kristalna prašina. Ako eksperiment sa karantenom uspije, netko bi mogao zahtijevati da bude i elektromagnetski zaštićena budući da bi “sjemenke” mogle biti elektromagnetske vibracije. A moglo bi biti i utjecaja koje mi ne poznajemo. Čini se da Sheldrake želi odvojiti morfnu rezonancu od bilo kakve direktne uzročnosti međutim, što ako svi ovi uzročni utjecaji nisu alternative indukciji morfnog polja već prije primjeri toga kako polje djeluje? Ovdje imamo priliku proširiti područje tvari kako bismo uključili svojstva duha, a ne pozivati se na nešto izvan-materijalno kako bismo darovali inteligenciju mrtvom materijalnom svijetu.

Na sličan način, svakako bi moglo biti da time što drugi čuju za njih, naše osobne, odnosne ili lokalne transformacije imaju globalno značenje. Isto tako može biti da promijenjeni ljudi mijenjaju druge ljude putem efekta kružnog širenja valova. Ovo su oboje mehanizmi prijenosa, uzroka i posljedice koje naši umovi uvjetovani Razdvojenošću mogu prihvatiti. Ono što sa druge strane teže prihvaćamo jest da utjecaj naših akcija ne ovisi o ovim mehanizmima koji su samo načini ostvarenja temeljnog metafizičkog zakona. Čak i ako nitko nikada ne sazna za vaš čin suosjećanja, čak i ako je jedini vidljivi svjedok osoba na umoru, utjecaj nije ništa manji nego kada bi netko o njemu napravio dokumentarac.

Ja ne sugeriram da radi toga odbacimo konvencionalne načine propagiranja našeg rada. Ja zagovaram jednu vrstu povjerenja u značaj svega što radimo, čak i kada naša pronicljivost ne može prodrijeti u zagonetne, zavojite putove kroz koje naše akcije stižu u širi svijet.

Postoji jedna vrsta besmislenosti u najljepšim djelima. Djela koja najdublje mijenjaju svijet su ona koja um Razdvojenosti ne može proniknuti. Zamislite da je Kalle Lasn krenuo pomagati svojoj svekrvi s planom da od toga napravi veliku predstavu za javnost. To bi smrdjelo na licemjerje. Isto vrijedi za, recimo, mirovne projekte ili eko-sela koji također ubrzo razviju samosvjesnu sliku sebe kao primjera. Molim vas nemojte misliti da “morate napisati knjigu o tome” kako bi vaša iskustva imala širi utjecaj.

Knjiga možda dođe, dokumentarac o mirovnom projektu možda dođe, ali obično prvo treba biti jedno razdoblje čekanja, vrijeme rada na nečemu samo zbog njega samog, vrijeme unutarnjeg fokusa na cilj, a ne na “meta” cilj. Čarolija dolazi sa tog mjesta. Odande teku sinkronije; nema smisla siliti, samo sudjelovati u širem događanju koje kao da ima svoju vlastitu inteligenciju. Pojaviš se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Reagiraš na praktične potrebe.

Možete li vjerovati da mijenjanje noćne posude jedne stare žene može promijeniti svijet? Ako to radite kako biste promijenili svijet, onda neće. Ako to radite jer njoj treba promijeniti noćnu posudu, onda može.

Prije mnogo godina, Patsy, moja tadašnja supruga, bila je agent nekretninama. Majka njenog klijenta, gđa K., bila je smrtno bolesna i živjela je u zapuštenoj kući izvan grada. Jednog dana Patsy je otišla do te kuće da bi nešto izmjerila i našla je gđu K. kako leži na podu u vlastitom urinu i izmetu, nesposobna da se digne. Patsy je provela sat vremena čisteći je te joj dala pileću juhu s jajima koju je kupila sebi za ručak – jedini hranjivi obrok koji je gđa K. pojela u dugo vremena budući da je sin radio dva posla i živio na udaljenosti od sat vremena. Gđa K. umrla je ubrzo nakon toga; dan nakon toga kuća se urušila, kao da su ju skupa držale navike i uspomene gđe K.

U to vrijeme, Patsy nije niti zamišljala da osnovni ljudski odgovor na ženu u nevolji hoće ili može promijeniti svijet. Nije joj uopće palo na pamet, niti je trebalo. Njen izbor da pomogne bio je izbor između suosjećanja i praktičnih zahtjeva njenog zauzetog rasporeda. Dio njenog uma je brbljao, “Samo nazovi policiju, propustit ćeš ostale dogovore, ovo nije tvoja odgovornost, zar je važno…” Ali na nekoj razini ona je znala da jest važno. Tako mnogo glasova nas nagovara da zaboravimo ljubav, zaboravimo humanost, žrtvujemo ono sadašnje i stvarno radi onog što se čini praktičnim. U tome leži lijek za očaj: napuštanje naših iluzija praktičnosti ponovno nas povezuje sa postojećim potrebama pred nama te dopušta ona nerazumna, nepraktična djela koja stvaraju čuda.

Princip morfne  rezonance opravdava naš osjećaj da su ova nerazumna, nevidljiva djela nekako značajna. Koje morfno polje to pobuđuje, vjerovati u nagone suosjećanja? Koje morfno polje to pobuđuje, dati što bolje možeš od svojih darova da zadovoljiš potrebe pred sobom? Zamislite da se naši političari i rukovoditelji korporacija uhvate u ovo polje, djelujući iz suosjećanja a ne kalkulacije, iz humanosti a ne apstraktnih instrumentalnih motiva.

Nema sumnje da neki od vas misle, “Eisenstein izgleda misli da samo kad bi se svi usmjerili na vođenje brige o svojoj baki i sakupljanje smeća u parku, globalno zagrijavanje, imperijalizam, rasizam i ostali katastrofalni problemi s kojima se suočava naš planet čarobno će se riješiti sami. On promiče opasnu pasivnost, ugodu koja pušta ljude da zamišljaju kako rade nešto korisno dok svijet gori.” Zadnjih nekoliko poglavlja trebala bi pojasniti da to nije ono što Eisenstein misli, ali samo da budem siguran, dopustite mi da se izravno osvrnem na tu kritiku; uostalom, čuo sam ju ne samo od drugih nego također, puno češće, u svojoj glavi.

Kao prvo, osobna, lokalna, nevidljiva djela o kojima sam raspravljao ne isključuju druge vrste djela kao što je pisanje knjige ili organiziranje bojkota. Ustvari, slušanje poziva i vjerovanje tajmingu prvog potiče jednako određenje prema drugom. Ja govorim o sveobuhvatnom kretanju u mjesto međupovezanosti i djelovanju sa tog mjesta u svakoj vrsti situacije. Svemir zahtijeva naše različite darove u različitim trenucima. Kada se traži malo i osobno, pripazimo na to, kako bismo razvili naviku obraćanja pažnje kad se radi o velikom i javnom. Prestanimo slušati logiku Odvajanja koja bi obezvrijedila malo i osobno.

Baš kao što vektori morfne rezonance mogu biti nešto sasvim zemaljsko, isto tako akcije za stvaranje nemogućeg mogu, svaka za sebe, biti prilično linearne i praktične. Njihova orkestracija je ono što je iznad naših mogućnosti. Mnogi od nas, pritisnuti hitnošću planetarne situacije, iskusili su pokušaj činjenja velikih stvari koji nije rezultirao ničime. Napišemo knjigu i nitko ju ne objavi. Vičemo istinu sa svojih blogova i nitko ne shvaća, osim onih koji su već preobraćeni. Osim što je nekada drugačije. Kada, i zašto?

Kada su moje dvoje starije djece bili mali nekoliko godina bio sam tata koji ostaje kod kuće, uronjen u svijet pelena i namirnica pokušavajući napisati svoju prvu knjigu. Često sam se osjećao strašno frustrirano, mučeći sam sebe mislima poput “Imam tako važne stvari za podijeliti sa svijetom, a eto me, mijenjam pelene i kuham cijeli dan.” Ove misli su me ometale od dara preda mnom i učinile me manje prisutnim za moju djecu. Nisam shvaćao da ti trenuci kada sam se prepustio svojoj situaciji, odložio svoje pisanje i potpuno se angažirao svojom djecom imaju jednako moćan utjecaj na svemir kao bilo koja knjiga koju bih napisao. Nemamo uvijek oči da to vidimo, ali sve ima svoj karmički utjecaj ili kako Zapadne religije kažu, Bog vidi sve.

Zamislite se na svojoj samrtnoj postelji kako gledate unatrag na svoj život. Koji će se trenuci činiti najdragocjenijima? Za koje ćete izbore biti najzahvalniji? Za Patsy to će biti čišćenje gđe K., više od bilo koje nekretnine koju je prodala. Za mene će to biti guranje Jimija i Matthewa uzbrdo u njihovim dječjim autićima, više od bilo kakvog javnog postignuća koje sam zabilježio. Na svojoj samrtnoj postelji biti ću zahvalan za svaki izbor povezivanja, ljubavi i služenja.

Možete li odobravati svemir u kojem su ta opažanja na samrtnoj postelje kriva? Možete li odobravati svemir u kojem se moramo čeličiti da zanemarimo te stvari kako bismo se učinkovitije posvetili poslu spašavanja planeta?

Uviđate li da je čeličenje samih sebe kako bismo nadvladali svoju humanost upravo ono što nas je dovelo u ovu zbrku?

To je stara priča. Skoro smo gotovi sa pokoravanjem samih sebe baš kao što smo skoro gotovi sa pokušavanjem pokoravanja prirode. Na sreću, naš ulazak u svijet međupovezanosti više ne treba proturječiti onome što nam znanost govori o prirodi stvarnosti. Možemo početi prihvaćati nove znanstvene paradigme koje potvrđuju poimanje da je svemir inteligentan, svrhovit i potpun. Ove nove paradigme pobuđuju gnjev stare garde upravo zato što potvrđuju takvo poimanje. Zato ih nazivaju “neznanstvenima” i “pseudoznanstvenima” – ne stoga što koriste inferiorne dokaze ili inkoherentno mišljenje, već stoga što krše duboke, neosporene premise koje predstavlja riječ “znanstveno”.

Hajdemo biti realni. Ako sve ima svijest, onda je ono za što smo vjerovali da je moguće, praktično i realno puno previše ograničavajuće. Mi smo na vrhu epohalnog prodora, dolazimo u dodir sa umom prirode. Što možemo postići kada smo u harmoniji s njim? Mislim “biti realni” kao suprotnost uobičajenog značenja koje bi bilo ignorirati nemjerljivo i subjektivno u korist onoga što može biti kvantificirano i kontrolirano. Takav je mentalitet učinio nedostižnima ogromne ljudske mogućnosti: tehnologije ponovnog ujedinjenja koje uključuju mnogo toga što danas zovemo “alternativno” ili “holističko”. Sve one crpe, na jedan ili drugi način, iz principa međupovezanosti.

Protuslovlje između malih, osobnih djela suosjećanja i koraka za spas okoliša je strašilo za ptice, kontrapozitivna retorička naprava konstruirana od strane cinika kako bi izrazio svoju ranu nemoćnosti. Zapravo, navika djelovanja iz ljubavi prirodno će se primijeniti na sve naše odnose, proširujući istovremeno naše razumijevanje. Djela ekološkog ili socijalnog iscjeljenja, dok god su iskrena i nisu potajno smišljena da dokažu neku osobnost ili da se netko dokaže kao dobar, jednako su nerazumna kao ona mala, osobna. Nerazumna su jer su kap u kanti. Što može napraviti jedna osoba? Kao što sam rekao, očaj je neizbježan u staroj priči. Alternativan, međusobno povezan, inteligentan svemir osnažuje ta djela, ali za aktivista uz određenu cijenu – on jednako osnažuje djela malih razmjera koja se uopće ne uklapaju u njegovu paradigmu spasiti-svijet. To čini njegovu kampanju za svijest o promjeni klime ništa više niti ništa manje važnom od mijenjanja noćnih posuda u hospiciju. Ali opet, biste li zaista željeli živjeti u bilo kojem drugom svijetu?

***

Prijatelj me nedavno pitao, “Ako je istina da živimo u jedinstvenom trenutku u povijesti planeta, kada su se sve velike stvari sakupile radi odlučujućeg momenta rađanja čovječanstva, onda zašto ne vidimo velike avatare i čudotvorce prošlih vremena?” Moj je odgovor bio da su oni ovdje, ali rade iza kulisa. Jedan od njih može biti medicinska sestra, smetlar, odgajateljica u dječjem vrtiću. Oni ne rade ništa veliko ili javno, ništa što našim očima izgleda kao da time stvaraju čuda potrebna za spas našeg svijeta. Naše oči nas varaju. Ovi ljudi drže zajedno strukturu svijeta. Drže kozmos kako bismo mi ostali mogli ući u njega. Raditi velike, javne stvari je važno i zahtijeva sve naše darove hrabrosti i genijalnosti, ali ne zahtijeva niti približno toliko vjere i čvrstoće u temelju međuovisnosti kao nevidljiva, ponizna djela ljudi poput onih odgajateljica u dječjem vrtiću.

Prema tome, koji god bili vaši razlozi za izbor da radite velike stvari ili male, ne dajte da oni budu hitno vjerovanje puno straha da samo velike, javne stvari imaju ikakvu šansu da utječu na mase i spase svijet. Kao što ću opisati kasnije u knjizi, dio revolucije u kojoj sudjelujemo je revolucija toga kako donosimo svoje odabire. Da bi se napravilo ono moguće, stari način dobro funkcionira. Kada imamo kartu od A do B, možemo samo slijediti upute. Sada nije to vrijeme. Rezultati koji se mogu izračunati nisu dovoljni. Mi trebamo čuda. Uhvatili smo bljesak našeg odredišta, odredišta koje nada predskazuje, ali nemamo pojma kako tamo doći. Hodamo po nevidljivoj stazi bez karte i ne možemo vidjeti kuda će nas odvesti bilo koje skretanje.

Želio bih da mogu reći kako nova priča daje kartu, ali ona ju ne daje. Ona može, međutim, maknuti dezorijentirajuću maglu navika i vjerovanja, ostataka starih paradigmi koji zamračuju naš unutarnji sustav usmjeravanja. Principi međuovisnosti ne nude, sami za sebe, formulu za donošenje odluka. Čak i ako prihvatite da „ja i svijet smo jedno“, nećete biti sposobni razaznati hoće li svim bićima koja posjeduju osjet koristiti više ako ostanete kod kuće i smanjite svoju emisiju ugljika ili se odvezete na okupljanje i prosvjedujete protiv hidrauličnog frakturiranja. Pokušaj takve kalkulacije potječe iz stare priče koja teži tome da sve kvantificira, da zbroji učinke bilo koje akcije te da se prema tome donose odabiri. Takav način donošenja odabira koristan je samo u određenim, uskim okolnostima – poglavito, u onima u kojima su uzrok i posljedica manje ili više linearni. Primjeren je za mnoge inženjerske probleme i financijske odluke. To je način razmišljanja statističara osiguravajućeg društva, vaganje rizika i isplativosti. Nova je priča mnogo veća promjena od ponovnog procjenjivanja rizika i isplativosti. Neće vam pomoći da donosite odabire iz uma koji računa. Ali ona će osigurati logički okvir unutar kojega naši odabiri srca imaju mnogo više smisla.