Ponekad osjećam nostalgiju za kulturalnom mitologijom moje mladosti, svijetom u kojem gazirani sokovi nisu bili loši, u kojem je Super Bowl bio važan, u kojem je America donosila svijetu demokraciju, u kojem te doktor mogao izliječiti, u kojem je znanost doprinosila boljem životu, a čovjek upravo sletio na Mjesec.

Život je imao smisla. Ako si marljivo radio mogao si dobiti dobre ocjene, upisati se na dobar fakultet ili slijediti neki drugi profesionalni put i bio bi sretan. Uz nekoliko nesretnih iznimaka, bio bi uspješan ako si prihvaćao pravila našeg društva: ako si slijedio najnovije medicinske savjete, informirao se čitajući New York Times, stekao dobru naobrazbu, slušao zakon, mudro investirao, čuvao se Loših stvari kao što su droge. Naravno da je bilo problema, ali znanstvenici i stručnjaci naporno su radili na tome da ih riješe. Ubrzo bi novo medicinsko postignuće, novi zakon, nova obrazovna metoda, dali poticaj za daljnje poboljšanje života. Percepcije moga djetinjstva bile su dio priče koju nazivam Priča o ljudima u kojoj je čovječanstvu predodređeno da stvara savršen svijet putem znanosti, razuma i tehnologije: da pobijedi prirodu, nadvlada naše animalno podrijetlo i osmisli racionalno društvo.

S moje točke gledišta, osnovne premise ove priče izgledale su neupitne. Moje obrazovanje, mediji i prije svega normalnost rutina oko mene uvjeravali su me “Sve je u redu.” Danas je sve više očito da je to bio svijet u balonu, izgrađen na ogromnoj ljudskoj patnji i degradaciji okoliša, no u to doba moglo se živjeti unutar tog balona bez prevelike potrebe za samozavaravanjem. Priča koja nas je okruživala bila je čvrsta i otporna. Iznimna odstupanja lako je zadržavala na marginama.

Ipak, ja kao i mnogi drugi osjećao sam pogrešnost u svijetu, pogrešnost koja je curila kroz pukotine mog privilegiranog, izoliranog djetinjstva. Nikada nisam u potpunosti prihvaćao ono što mi se nudilo kao normalno. Život, znao sam, trebao bi biti veseliji od ovog, stvarniji, značajniji, a svijet bi trebao biti ljepši. Nije trebalo da mrzimo ponedjeljke i živimo samo za vikende i praznike. Nije trebalo da moramo dignuti ruku da bi nam bilo dozvoljeno da odemo piškiti. Nije trebalo da nas drže zatvorene na prekrasan dan, dan za danom. I, kako su mi se širili horizonti, znao sam da milijuni ne bi trebali gladovati, da nam nuklearno oružje ne bi trebalo visjeti nad glavama, da se tropske šume ne bi trebale smanjivati ili ribe umirati ili kondori i orlovi nestajati. Nisam mogao prihvatiti način na koji se dominantna priča moje kulture nosila s ovim stvarima: kao sa fragmentarnim problemima koje treba riješiti, kao sa nesretnim životnim činjenicama koje treba žaliti ili kao sa tabu temama koje se ne smije spominjati već ih jednostavno treba ignorirati.

Na nekoj razini, svi mi znamo bolje. To znanje rijetko uspijevamo jasno artikulirati, pa ga umjesto toga izražavamo indirektno kroz prikrivenu ili otvorenu pobunu. Ovisnosti, samo-sabotaža, odgađanje, lijenost, bijes, kronični umor i depresija su sve načini na koje uskraćujemo naše puno sudjelovanje u programu života koji nam je ponuđen. Kada svjesni um ne može naći razlog da kaže ne, nesvjesni um kaže ne na svoj način. Sve više nas ne može više podnijeti da ostanu “staroj normali”.

Ova priča o normalnom popušta i na sustavnoj razini. Mi danas živimo u trenutku tranzicije između svjetova. Institucije koje su nas nosile kroz stoljeća izgubile su svoju vitalnost; samo se uz sve veću samoobmanu možemo pretvarati da su održive. Naši novčani, politički, energetski, medicinski, obrazovni i ostali sustavi više ne pružaju koristi kao što su nekoć činili (ili naizgled činili). Njihovo Utopijsko obećanje, tako inspirativno prije stotinu godina, svake godine uzmiče sve dalje. Milijuni nas svjesni su toga; sve manje se trudimo pretvarati da nije tako. Pa ipak, kao da smo nemoćni mijenjati se, nemoćni čak da prestanemo sudjelovati u srljanju industrijske civilizacije preko litice.

U svom ranijem radu ponudio sam preoblikovanje ovog procesa, gledajući na ljudsku kulturnu evoluciju kao priču o razvoju, nakon kojeg slijedi kriza pa slom i potom renesansa: pojava nove vrste civilizacije, Doba ponovnog sjedinjenja koje bi slijedilo Doba odvojenosti. Možda se dubinska promjena događa samo kroz slom. Na osobnoj razini, to je svakako istinito za mnoge. Vi na umnoj razini možete znati da vaš način života nije održiv i da ćete morati mijenjati svoje navike. “Da, da. Znam da bih trebala prestati pušiti. Početi vježbati. Prestati kupovati na kredit.”

No, kako često se itko mijenja bez poziva za buđenje, ili prije, niza poziva za buđenje? Napokon, naše su navike ugrađene u način bivanja koji obuhvaća sve aspekte našeg života. Odatle potječe izreka, “Ne možeš promijeniti jednu stvar, ako ne promijeniš sve.”

Na kolektivnoj razini vrijedi isto. Kad postanemo svjesni međusobne povezanosti svih naših sustava tada vidimo da, na primjer, ne možemo mijenjati naše energetske tehnologije bez promjene ekonomskog sustava koji ih podržava. Također shvaćamo da su sve naše vanjske institucije odraz naših temeljnih percepcija svijeta, naših nevidljivih ideologija i sustava vjerovanja. U tom smislu možemo reći da je ekološka kriza – kao i sve naše krize – duhovna kriza. Time mislim da ona ide skroz do dna, obuhvaćajući sve aspekte naše ljudskosti.

A što je to, točno, na dnu? Što mislim pod izrazom “tranzicija između svjetova”? Na dnu naše civilizacije leži priča, mitologija. Ja je nazivam Priča o svijetu ili Priča o ljudima – matrica pripovijetki, sporazuma i simboličkih sustava koji sačinjavaju odgovore koje naša kultura nudi na najosnovnija životna pitanja:

Tko sam ja?
Zašto se stvari događaju?
Što je svrha života?
Što je ljudska priroda?
Što je sveto?
Tko smo mi kao ljudi?
Odakle smo došli i kamo idemo?

Naša kultura odgovara na ova pitanje manje-više na način kako slijedi. Ja ću izložiti čistu artikulaciju ovih odgovora, te Priče o svijetu, iako ona nikada nije u potpunosti dominirala čak ni u svom zenitu u prošlom stoljeću. Možda ćete uočiti da su neki od ovih odgovora znanstveno zastarjeli, no ta zastarjela znanost devetnaestog i dvadesetog stoljeća još uvijek stvara naše stavove o tome što je stvarno, moguće i praktično. Nova fizika, nova biologija, nova psihologija tek su se jedva počele infiltrirati u naša djelatna vjerovanja. Dakle, evo starih odgovora:

Tko si ti? Ti si odvojena jedinka među drugim odvojenim jedinkama u svemiru koji je također odvojen od tebe. Ti si kartezijanski trunak svijesti koji gleda van kroz oči robota od mesa, programiran svojim genima s ciljem maksimiziranja vlastitog reprodukcijskog interesa. Ti si mjehur psihologije, um (bilo da je utemeljen na mozgu ili ne) odvojen od drugih umova i odvojen od tvari. Ili, ti si duša zatvorena u meso, odvojena od svijeta i odvojena od drugih duša. Ili, ti si masa, nakupina čestica koja djeluje u skladu s bezličnim silama fizike.

Zašto se stvari događaju? Ponovno, bezlične sile fizike djeluju na substrat generičkog materijala fundamentalnih čestica. Sve pojave rezultat su ovih matematički determiniranih interakcija. Inteligencija, red, svrha i plan su iluzije; ispod svega leži samo nesvrhovita zbrka sila i masa. Svaka pojava, sva kretanja, sav život rezultat je ukupne sume sila koje djeluju na objekte.

Što je svrha života? Nema svrhe, postoji samo uzrok. Svemir je na dnu slijep i mrtav. Misao je tek elektrokemijski impuls; ljubav tek hormonalna kaskada koja obnavlja veze u našem mozgu. Jedina svrha života (osim onog što sami proizvedemo) je jednostavno da se živi, da se opstaje i reproducira, da se maksimizira racionalni vlastiti interes. Budući da smo u osnovi odvojeni jedan od drugoga, moj vlastiti interes se vjerojatno kosi s tvojim vlastitim interesom. Sve što nisam ja u najboljem slučaju indiferentno je prema mom blagostanju, a u najgorem je neprijateljsko.

Što je ljudska priroda? Da bismo se zaštitili od tog neprijateljskog svemira, konkurentnih pojedinaca i bezličnih sila, moramo postići što je moguće više kontrole. Mi jurimo za bilo čim što postiže taj cilj; na primjer, novcem, statusom, sigurnošću, informacijama i moći – sve te stvari zovemo “zemaljskim”. U samim temeljima naše prirode, naših motivacija i želja, je nešto što se može nazvati jedino zlom. To je nemilosrdni borac za maksimiziranje vlastitog interesa.

Što je prema tome sveto? Budući da je slijepo, nemilosrdno bavljenje vlastitim interesom antisocijalno, važno je prevladati našu biološku programiranost i težiti “višim stvarima”. Sveta osoba ne podliježe željama tijela. On ili ona odabiru put odricanja, discipline, uzdižući se u carstvo duha ili, u svjetovnoj verziji tog traganja, u carstvo razuma i uma, principa i etike. Za religiozne, biti svet znači biti nezemaljski; duša je odvojena od tijela, a Bog živi visoko iznad zemlje. Usprkos površnoj oprečnosti, znanost i religija složile su se: sveto nije od ovog svijeta.

Tko smo mi kao ljudi? Mi smo posebna vrsta životinje, vrh evolucije, s mozgom koji omogućava kulturalni kao i genetski prijenos informacija. Jedinstveni smo po tome što imamo (s religijskog stanovišta) dušu ili (sa znanstvenog stanovišta) racionalni um. U našem mehaničkom svemiru jedino mi posjedujemo svijest i potrebna sredstva da oblikujemo svijet prema svom planu. Jedino ograničenje našoj sposobnosti da to učinimo jest količina sile koju možemo zauzdati i preciznost kojom ju možemo primijeniti. Što smo u tome uspješniji, to će nam biti bolje u ovom ravnodušnom ili neprijateljskom svemiru, to će nam biti ugodnije i sigurnije.

Odakle dolazimo i kamo idemo? Počeli smo kao gole, neuke životinje, grčevito se održavajući na rubu opstanka, živeći živote koji su bili neugodni, brutalni i kratki. Srećom, zahvaljujući našim velikim mozgovima, znanost je zamijenila praznovjerje, a tehnologija ritual. Mi smo se uzdigli da bismo postali gospodari i posjednici prirode, pripitomljavajući biljke i životinje, obuzdavajući prirodne sile, pobjeđujući bolesti, razotkrivajući najdublje tajne svemira. Naša je sudbina da dovršimo to osvajanje: da se oslobodimo rada, bolesti, same smrti, da se vinemo do zvijezda i ostavimo prirodu iza sebe u potpunosti.

Kroz ovu knjigu ovaj pogled na svijet nazivat ću Pričom o odvojenosti, starom pričom ili ponekad po njenim izvedenicama: Priča o usponu, program kontrole i tako dalje.

Odgovori na ova pitanja su kulturološki ovisni pa ipak smo njima tako potpuno prožeti da ih prihvaćamo kao stvarnost samu. Ovi odgovori se danas mijenjaju kao i sve što je na njima sagrađeno – što zapravo znači naša cijela civilizacija. To je razlog što ponekad imamo taj vrtoglavi osjećaj da se cijeli svijet raspada. Uviđajući ispraznost onoga što je nekad izgledalo tako stvarno, praktično i trajno, mi stojimo kao na rubu ponora. Što je sljedeće? Tko sam ja? Što je važno? Što je svrha mog života? Kako ja mogu biti učinkovit činilac iscjeljenja? Stari odgovori blijede sve više kako se Priča o ljudima, koja je nekada davala odgovore na njih, raspada oko nas.

Ova knjiga je vodič od stare priče, kroz prazan prostor između priča, pa u novu priču. Ona se obraća čitatelju osobno kao subjektu ove tranzicije i kao posredniku tranzicije – za druge ljude, za naše društvo i za naš planet.

Kao i kriza, ova tranzicija s kojom smo suočeni ide skroz do dna. Iznutra, to nije ništa manje od transformacije iskustva života. Izvana, to nije ništa manje od transformacije ljudske uloge na planetu Zemlji.

Ja ne nudim ovu knjigu kao netko koji je sam dovršio ovu tranziciju. Daleko od toga. Jednako sam ovlašten da pišem ovu knjigu kao i bilo koji drugi muškarac ili žena. Nisam ni avatar ni svetac, nisam medij uzvišenih učitelja ili ET-ija, nemam nikakve neobične psihičke moći niti sam intelektualni genije, nisam prošao nikakve značajnije tegobe ili iskušenja, nisam prošao nikakvu posebno duboku spiritualnu metodu ili obuku za vrača. Ja sam običan čovjek. Prema tome morat ćete mi vjerovati na riječ.

I ako moje riječi ostvare svoju namjeru, a to je da budu katalizator za sljedeći korak, velik ili mali, u bolji svijet za koji naše srce zna da je moguć, sama moja običnost postaje vrlo značajna. Ona ukazuje na to koliko smo svi mi, obični ljudi, blizu dubokoj transformaciji svijesti i bivanja. Ako to može uvidjeti jedan obični čovjek, onda mora da smo već skoro stigli.

1 božansko biće

2 ET – vanzemaljsko biće